602866_697057570322901_943122602_nKao što smo rekli, potreba za dijeljenjem i dodjeljivanjem u posebne kategorije odlika je Uma koji to čini radi lakšeg snalaženja ali i radi lažnog uvjerenja da nešto razumije i potrebe za klasifikovanjem informacija. Sve oko nas je bazirano na podijeli. Od najprostijih stvari do onih najkomplikovanijih. No, osnovna podjela koju činimo jeste podjela na dobro ili loše, podijela na pozitivno i negativno a sve to u skladu sa osjećajima ugodnog i neugodnog. Sva iskustva koja imamo kao ljudi podjeljena su na ugodno i neugodno[1]. I u skladu sa tim nastaju ostale podjele. No i unutar njih postoji daljnje dijeljenje iskustava i samog života. Tako da mi ne možemo pričati izvan te podjele, sem u slučaju Uvida u nepodjeljenost Univerzuma koji je protivan iskustvu Uma o podjeljenosti.

S razine na kojoj pokušavamo pojasniti svijet i iskustva svijeta i sebe koja imamo podjela je ono što prolazi nezapaženo. I što nam daje mogućnost da se postavimo u odnosu na nešto ispred nas, bilo to neko iskustvo koje imamo ili prosuda o svijetu i njegovoj kvaliteti. Sama podjela u sebi sadrži i moralna načela koja su osnova društvenog sistema s kojim se pokušava održati određeni stepen poštovanja tuđe slobode, iako ta sloboda ne postoji. Ona je samo još jedno ubjeđenje koje imamo. Moral je umjetna tvorevina Uma, ili preciznije rečeno skup zakona i pravila koja smo nametnuli i prihvatili u svrhu lakšeg međusobnog življenja i tolerancije. On kao prirodno svojstvo ne postoji i samim tim on je lažni dio koji smo ubacili i koji poštujemo. Pošto ljudi nisu istog shvatanja a osnova ljudskog ponašanja duboko je usađena u instinkte  stvorili smo zakone koji trebaju da zaštite bilo čiji integritet u svijetu oko njega. Sama ta podjela nije problematična sve dok ne dođemo u jak sukob između unutrašnjih potreba i spoljašnjih zahtjeva.


Spiritualnost je također, kao i sve oko nas, podložna toj podjeli, a osnova te podjele u spiritualnosti je ubjeđenje da je čovjek kakav je sada grešan, pogrešan, nesavršen i slično, te da ga treba prepravljati i ispravljati kako bi izgledao približnije idealima koje smo postavili na pijedestal. U suštini ne postoje nikakvi ideali koje morate zadovoljiti niti za kojima  trebate tragati. Svi ideali su nastali iz dubokog poriva za poboljšanjem slike o sebi kako bi se bolje ukopili u neku sredinu i kako bi nas ta sredina prihvatila i cijenila. Potrebu da sliku o sebi izmjenimo nastala je na ubjeđenju da postoji dobro i da postoji loše. Dobro je sve ono što nam je ugodno, što je ugodno okolini oko nas, što prihvaća određena kategorija društva u koje želimo da se uklopimo ili kraće rečeno sve ono što je određena grupa ljudi prosudila da je potrebno da svako ljudsko biće ima i kako da se ponaša. S druge strane, loše je sve ono što se ne uklapa u određenu sliku dobra, kvaliteta koje smo istakli i imenovali dobrim, sve što je protiv društvenih normi, pravila i zakona, sve što je protiv slika koje želimo da zaštitimo i istaknemo njihovu vrijednost.

Iz ovog primjećujemo da su kategorije dobrog i lošeg kategorije koje su nametnuli određeni ljudi iz određenih staleža u svrhu kontrolisanja ponašanja i manipulacije sa ljudima. Sve što se ne uklapa u tu sliku koja nam je nametnuta mi proglašavamo lošim i protiv toga se borimo. Sve to bi bilo u redu da nismo recimo i sukob proglasili lošim, ali mu objeručke prilazimo i prihvatamo ga kada odlučimo da određena slika ne zadovoljava kategorije dobra koje smo postavili i dali im pretjerane vrijednosti. Tako da, ako borba i sukob služi podržavanju tzv. dobra onda je borba poželjna i preporučljiva. Što samo ukazuje da su vrijednosti koje smo postavili na pijedestal podložne manipulaciji i održavanju laži.
Pošto nisu svi ljudi iste razine svijesti, logično je da mora postojati neka podjela koja će ostalima omogućiti normalno funkcionisanje i zaštititi ih od ljudi koji bi taj način funkcionisanja uništili. Tako da podjela ima svoje opravdanje na nivou Uma na kojem je i nastala. Lično nisam protiv zakona i pravila, ali sam protiv nametanja unutrašnjih i spoljašnjih vrijednosti koje se nameću čovjeku, protiv sam kategorizacije ljudskog života.
Od spoljašnje podjele gora je unutrašnja i spiritualna. Spiritualnost bi trebala krasiti duboka sjedinjenost sa Bićem i svojom Prirodom, ali kada pažljivo osmotrimo, spiritualnost je postala s jedne strane okosnica unutrašnjih sukoba koji se i odražavaju na našu spoljašnjost.

Značenje spiritualnosti suviše je apstraktno za definisanje, no najčešće se spiritualnost definiše definicijom da je to pitanje duha, sljeđenje određenih pravila i propisa koja su propisana od boga ili neke više realnosti.
Za mene spiritualnost jeste duboki osjećaj Istinske Prirode. Ta Priroda nema nikakvih obilježja, imenovanja ili kategorizacija. Ona duboko prožima svaki aspekt čovjekovog bivanja i djelovanja, bez obzira da li je on svjestan toga ili ne. Spiritualna učenja trebaju dovesti do sjedinjenja čovjeka sa njegovom Istinskom Prirodom a ne stvaranju idealizacija, ideala, i podjela čovjeka. Ona bi trebala biti kruna ljudske evolucije.

Istinska slika Spirtualnosti jeste sjedinjenost, ujedinjenost čovjekovog Uma sa njegovom Prirodom. Njeno učenje koje koristi da bi postigla taj cilj treba da je oslobođeno Umnog djelovanja tj. uticaja Uma. Pošto znamo da je Um dobar sluga, ali ne i gospodar takav odnos moramo imati prema njemu. Trebamo ga skinuti sa trona i postaviti tamo gdje mu je mjesto, a to je služenje Istinskom Biću. Sve mitološke priče koje se prepričavaju i postavljaju kao istinite su u stvari prenesena značenja koja se odnose na Um. Mitologija ima predivnih priča koje nam kroz zabavni pristup pokazuju kako je došlo do odvajanja Uma, kojim sljedom i što je bit čovjeka. Ali smo ih ili odbacili ili sljepo prihvatili. Ni u jednom od ta dva načina nema istinske vrijednosti niti razumjevanja.

Stvorili smo masu bogova kao odgovor na pitanja na koja nismo znali dati sami odgovor, već smo to pripisali višim silama. Jedino što se mjenjalo jesu imena bogova i njihovo značenje. Do stvarne promjene u čovjeku nije došlo, to mislim na globalnom karakteru u smislu kolektivne svijesti. Kolektivna svijest čovjeka nalazi se na jako niskom nivou što se očituje ratovima i sukobima te odvojenošću od samog sebe i svijeta oko sebe. Sama potreba za stvaranjem zakona i pravila upravo se temelji na odvojenosti čovjeka od samog sebe. Također i potreba za shvatanjem bogova, anđela i demona je potreba da sa sebe skinemo osjećaj krivice i odgovornost za ono što činimo. Čovjek koji je Cjelovit nema spoljašnje potrebe za obožavanjem idola ili služenjem idolima i idealima.

Recimo, kada ste radosni, koliko puta se sjetite omiljenog boga? Ili kada ste u dubokom zadovoljstvu, sjetite li se meditacije i spiritualnosti? Kada ste u jedinstvu sa sobom i primjećujete unutrašnju i spoljašnju ljepotu svijeta i usaglašenost sa vama samima, molite li se bogu ili kome već?

Ne. Jer sama ta stanja isključuju Um na mnogim nivoima i vi se nalazite na trenutak u unutrašnjem sjedinjenju sa svojim Bićem. Ono nema potrebe da obožava bilo šta izvan sebe, već samo sebe doživljava kroz svijet i ljude i odnose. No, kad god ste neraspoloženi, nezadovoljni, u sukobu, odjednom se pojavi potreba za bogovima i anđelima ili za đavolima i demonima na koje svaljujete svoj osjećaj nesposobnosti i krivice. Da se mene pita, svi ti đavoli i demoni bi zaslužili mjesto u raju, jer rade veći posao nego svi bogovi koje smo kao ljudi izmislili.

Iz duboke unutrašnje podjele i odvojenosti od naše Prirode, stvorila se želja za povratkom i sjedinjenjem, što bi mogli i reći da je bio prvobitni plan ove igre koju zovemo životom. Da bi ste sebe mogli spoznati morali ste se razdvojiti od Izvora Života. To je jedini način da sebe spoznate[2]. Morali ste ući u iskustvo dualnosti. Da bi se desilo ispoljenje u dualnosti morali smo u sebe ugraditi aparat koji bi nam pomogao u tom iskustvu, smisliti igru koju sada igramo. Taj aparat je Um. Koliko god je on opterećavajući i koliko god je on uzrok robstva, toliko je isto aparat koji možemo koristiti radi iskustva ali i stjecanja novih vještina, novih spoznaja, dubljih razina ispoljavanja. Stoga cijelo vrijeme vam pokušavam reći da ne budete u sukobu sa Umom. Upravo iz razloga što je njegova svrha izuzetna. No, kao što možete u praznu čašu uliti samo jednu tečnost također u nju  možete uliti desetine različitih tečnosti koje svojim mješanjem ne daju ugodne okuse. Istu stvar smo načinili sa Umom.
Unutar igre podjele spiritualni koncepti stvorili su, igrajući se slikama koje imamo o sebi i o potrebi da budemo savršeni, koncepte koji nam više štete nego koriste. Jedan od tih koncepata je koncept savršenog, svemoćnog boga. U njega smo ugradili ideje svemogućeg oca koji bi trebao da nas štiti, kazni ako nismo dobri, koji ima prohtjeve i svoje zakone, koji je ljubomoran, posesivan, ubilački nastrojen i ko zna koje sve osobine mu nismo dali. Pokušavamo zadovoljiti zamišljenog boga, s njim kontrolišemo ljude, kontrolišemo sebe. Taj bog nam je dao zakone i pravila pomoću kojih ćemo doći do njega, tj. zadobiti njegovu milost. Usput nam je dao i slobodnu volju, koju je ograničio zakonima i pravilima. Opravdanje za ovakvu kontradiktornost u izmišljenom konceptu boga opravdavamo rečenicama: “on zna što je dobro za nas”, “on nas poznaje i sve što radi, radi da bi nama bilo dobro” i još pokoja slična nebuloza ljudskog uma.

Jedna od igrarija koje smo prihvatili jeste da se on javlja samo odabranim ljudima te na taj način ojačali koncept o potrebi da mi budemo njegovi odabrani glasnici. Odmah su se tu našli pojedinci koji su nam objasnili da su oni odabrani i da oni kanališu božansku riječ te na taj način nas učinili ovisnim o njima, ali i podložnim njihovim manipulacijama.
S druge strane imamo ortodoksne religiozne sisteme koji imaju potpunu kontrolu nad svojom sljedbom, koja pokušava da zadovolji sve ono što im je rečeno da je od boga, a koje ni sam bog ne bi mogao zadovoljiti, a ako smo kritični i precizni vidjećemo koliko je taj bog kontradiktoran sam sa sobom. Kako onda mi da budemo precizniji, da znamo kako da mu se uližemo? Nikako. Jer to je samo još jedna projekcija Uma i njegova igra koju igra da bi sam sebe zadovoljio. Sva pravila i zakone stvorili smo mi, prihvatili ih, trudili se da ih ispoštujemo i sve to na kraju dobro platili. To je vječna igra mačke i miša u kojoj mačka uvijek biva pobjednik.

U pozadini tih igrica stoji naš dobri dragi Um i njegova potreba za opstankom, zadovoljstvom i moći koje se trudi zadovoljiti na bilo koji način. Slike koje imamo o sebi i svijetu dobro se uklapaju u igru sa tzv. autoritetom koji nas posmatra, koji nam sudi i slično. Jer na taj način tzv. stvarnost nam govori da naša slika koju imamo o sebi nije dobra i da je moramo poboljšati. Pozadina te igre sa slikama jeste duboko nepoznavanje samog sebe i alata koji koristimo tj. Uma.

Ispravan način Rada ne zahtjeva ništa od čovjeka sem volje i smjelosti da ispita sve što je prihvatio, da sve koncepte stavi pod povećalo i sagleda ih sa potrebnom distancom, ne traži vjerovanje u bogove ili plodove ljudskog uma, poštovanje izmišljenih zakona i propisa, već od vas traži da se suočite sa svim onim što imate kao ljudska bića i da to sagledate u odnosu na svoju Unutrašnju Prirodu.
S jedne strane Rad ima svoje zakone i pravila. No ti zakoni i pravila nisu smišljeni da podržavaju san i ideje Uma već služe da čovjek njihovom upotrebom osvjesti ono što on jeste, kao i da osvjesti unutrašnje ustrojstvo sila Uma i da ih integriše u samog sebe. S druge strane zakoni i pravila se ne usvajaju dok se ne razumije njihova potreba i ono što oni zahtjevaju. Osnovni zakon u Radu jeste biti Svjestan i Pažljiv. Sve ostalo je nadogradnja na taj zakon. Jedino uz pomoć svjesnosti i pažnje možemo se uvjeriti u ono što Rad govori i potvrditi ili odbaciti informacije koje dobijamo u Radu na Sebi. Ideja Rada, o kojem će biti riječi kasnije, jeste da smo mi u zatvoru Uma. Da bi spoznali našu prirodu moramo se osloboditi gravitacionog uticaja Uma i njegovih mehanizama te unutrašnje podjeljenosti koja se reflektira na našu spoljašnju stvarnost. Znači, neki od ciljeva Rada su sjedinjenje sa sobom ili integracija u jedinstvenu Ja Svijest, oslobođenje od mehaničnosti i njene kontrole nad našim životom, kristalizacija Ja Svijesti koja je nosioc Rada na Sebi, sagledavanje prirode Uma i rad na njemu te integracija samog Uma i stjecanje Cjelovitosti nas kao Bića.


[1] Prva stvar koja se kod dijeteta razvije jeste emocija. I to najprostija emocija u smislu ugodnog i neugodnog. I to je jedna od osnova dijeljenja svijeta i iskustava koja imamo.

[2] Sjetite se priče o bijeloj sobi u poglavlju: “Kako funkcioniše percepiranje stvarnosti oko nas”.

Oglasi