94d8122daf10053aed63232df4644ae1Ako sada obratimo pažnju na jednu drugu temu koja je aktuelna kada objašnjavamo Stvarnost, moći ćemo jasnije sagledati što znači kada kažemo Duhovna Stvarnost.

Kao što percepiramo fizičku realnost i u toj percepciji ograničeni smo konceptima ili programima Uma, na isti način kada uđemo u spiritualni rad on je ograničen istim tim konceptima ili programima. Kao što fizički, ili svijet čula, nije oslobođen našeg Uma, tako ga nije oslobođen ni spiritualni svijet. Tumačenja koja imamo o spiritualnosti su druga strana novčića tumačenja fizičke realnosti. Um je uvijek isti, sa svim svojim programima ili konceptima deklarisao se on kao spiritualan ili materijalan, tj. orijentisan ka spiritualnosti ili materijalnosti. To je jedan te isti Um. No, ono što nam može poremetiti saznanje ove činjenice jeste to što nismo dovoljno budni da bi ovo primjetili, naša identifikacija sa ubjeđenjima, predubjeđenjima te nedovoljno kritičke svijesti koja bi obratila pažnju i ispravnim uvidom razumjela.
Duhovna stvarnost koju percepiramo ograničena je procesima koje imamo, našom poistovjećenošću sa idejama i idealima, mehanizmima Uma i Umom samim po sebi. No, jasnije će biti kasnije kada obradimo mnoge teme koje planiram obraditi i izneti ovdje.

U stvari ne postoji nikakva Duhovna Stvarnost sem one koju je Um izabrao sa svojom identifikovanošću sa idejama i idealima koji imaju za cilj očuvati stvarnost samog Uma. No, da bi se suočilo sa Umom mora prvo doći do prepoznavanja i razumijevanja samog Uma i njegovih procesa. Ne postoji niti jedna jedina duhovnost koja je odvojena od koncepta, a samim tim ni od Uma. Bilo koji oblik duhovnosti je samo koncept, pa čak i oni za koje mislimo da su najbolji koncepti (ako takvi postoje). No, postoje koncepti koji nas mogu dovesti do odbacivanja ostalih koncepata s kojima smo poistovjećeni i sa tim se mjeri učinkovitost nekog spiritualnog puta. Na kraju, bez obzira koji oblik spiritualnosti sljedili moraćemo ih odbaciti. Da bi se desio ulazak u Stvarnost, moramo se osloboditi svega što vučemo za sobom.


To je kao da ste obučeni skočili u duboku vodu. Nakon nekoliko minuta odjeća se napuni vodom i ta ista odjeća nas vuče na dno. Da bi sigurno doplivali do obale i tako se izvukli od mogućeg davljenja moramo se osloboditi odjeće, bez obzira koliko smo je platili i koliko nam ona znači. Ako želimo sačuvati život onda moramo odbaciti sve ono što nam može ugroziti život. Takva stvar je i u samom Radu na Sebi. Na kraju, ako želite da živite, morate odbaciti sve što ste naučili, sve što ste stekli. Zato je Rad uvijek odbacivanje svega sa sebe, dok to “sebe” ne ostane očišćeno i nezaštićeno ispred Apsolutne Realnosti. U tom trenutku vi se kucnete sa Stvarnošću i nastupa ono što nazivaju Probuđenjem.

Ego i Spiritualnost

Svi smo čuli da je izvor svih problema kod čovjeka Ego, i da duhovnost znači borbu protiv Ega. Oko nas svi oblici duhovnosti u jednom određenom momentu, kada u nju uđemo dublje, pričaju o ovoj problematici. Ego jeste problem, ako na njega gledamo kao na problem. Kao što je slučaj sa svim oko nas. Ako na život gledamo kao problem, on postaje problem, ako na bilo koji segment života gledamo kao na problem, on to i postaje. Tada kreće naša borba sa problemom koji smo nesvjesno kreirali i koji nesvjesno održavamo.

Teško je definisati Ego, jer sve definicije potiču baš od njega i od onoga što njega gradi. Ono što s tim definicijama postižemo jeste prividno olakšanje koje nam govori da sada razumijemo ono što smo definisali, dok to u stvari nije tako. Ništa nismo bliže istini kada definišemo nešto nego prije toga. Imali definiciju ili ne, udaljenost od riješenja je ista. Ono što dobijamo jeste tzv. sigurnost u naš razum koji sada zna o čemu se radi.
Ako prema nama, dok smo na pješačkom prelazu, ide auto u susret i vidimo da on ne namjerava stati, definisanje problema nas neće izvući iz situacije u kojoj se nalazimo. Iz nje nas izvlači direktna akcija, tj. povlačenje nazad ili odmicanje u stranu. A obično te akcije nemaju veze sa Egom, već reakcijom tijela. Ali samo onda kada ga Ego ne sputava. Ako razmišljamo prije nego reagujemo, bojim se da je to isto kao i definisanje situacije.
U takvim situacijama Ego se isključuje i ostaje čista realnost na koju odgovara tjelesna inteligencija i reakcija. Sama situacija smrtne opasnosti momentalno ukida Ego, i mi ulazimo u ono što bi nazvali Sadašnjost. Tj. mi postajemo prisutni. Iako tu teško možemo govoriti o nekom svjesnom “mi”, jer naše “mi” je definisano Egom. Tjelo se nalazi uvijek u sadašnjosti i njegova urođena inteligencija i sposobnost reakcije spašava nam život. Ne Ego, ne definicije, ne “mi”.
No, kasnije imamo osjećaj da smo bili “mi” iza te reakcije. Ali ako smo pažljivi uvidjet ćemo da nije bilo nikakvog svjesnog entiteta u tom trenutku, i da mi imamo sjećanje ili na “prazninu trenutka” ili ako smo već dostigli neke stadije svjesnosti primjetićemo da je u tom trenutku bila prisutna strahovita snaga i koncentrisanost te iste svjesnosti koja je uklonila bilo kakvo mješanje Ega sa strane i dopustila inteligenciji tijela da reaguje. Uvijek nakon neke akcije koja nam se desi iznenada, nestaje bilo kakav oblik “svjesnog” entiteta i ostaje čista Svjesnost koja nije identifikovana sa bilo čim. Svaki dio našeg postojanja u tom trenutku radi svoj posao kako bi cijeli sistem uma i tijela izvukla iz situacije u kojoj se nalazi.

Ego je skup sjećanja tj. prošlosti i projekcija na budućnost. Ego je “ja” koje je identifikovano sa onim što smatramo da mi jestemo, sa našim konceptima, idejama, idealima, procesima Uma i slično[1]. Mogao bih reći da mi ne postojimo, već da nam dojam postojanja daje sjećanje na sve te procese koji se u nama cijelo vrijeme zbivaju i osjećaj da se to zbiva nama. O Istinskom postojanju ili o Istinskom Sopstvu ne možemo pričati sve dok postoji identifikacija sa bilo kojim oblikom mrtvog sjećanja u nama. Svi koncepti, ideje, ideali i procesi uma u vidu emocije i misli su mrtvo sjećanje. Naš Um memoriše njihovu stvarnost unutar sebe i mi imamo dojam da se to sve dešava nama, ali u stvari ništa nam se ne dešava, već je sve to samo sjećanje na dešavanje koje smo “proživjeli ili iskusili” koje je pohranjeno u Umu. Ego se kasnije poistovjeti sa tim sjećanjem i daje nam dojam da mi postojimo, da mi živimo, da smo doživjeli nešto, da imamo prošlost. Projekcijom na budućnost on stvara osjećaj nekog kontinuiteta sjećanja koje se sjeća proživljenog života i sada projektuje taj proživljeni život na vremenski period koji još nije proživio, tj. na koji još nema sjećanje.
Kada smo svjesni tog procesa primjećujemo da mi ne možemo zamisliti ništa od onoga na što nemamo sjećanje, već da uvijek mjenjamo oblike prošlosti koje projektujemo na budućnost.

Rečenice koje pišem su zbir prošlih iskustava i sjećanja na prošlost. U tom sjećanju sadržano je sve ono što sam proživio, što sam pročitao, što sam čuo i memorisao u vidu moje prošlosti. Um u ovom trenutku strahovitom brzinom prebira po memorisanom sjećanju u potrazi za riječju koja mora opisati ono što vam želim prenijeti. Dok čitate vi doživljavate ono što vam pišem. Dok vam Um stvara osjećaj glasa na mentalu nekima se dešavaja da imaju sljed slika koje se strahovitom brzinom slažu shodno pročitanom smislu (prošlošću) koju doživljava u sadašnjem trenutku, tako da imate i glas koji odjekuje u skladu sa riječima koje čitate ali i sliku ako su korišteni slikoviti opisi (kao kod primjera sa autom i vama na pješačkom prelazu).
Svaka riječ koju pročitate je memorisana već odavno u vama i vi zato poznajete riječi koje vaš glas u glavi iščitava i koje pišu na stranicama ove knjige. U slučaju da prodjemoakraš … pročitate riječ kao ova, vaš um se zaustavlja jer je u nemogućnosti da je razumije i pročita. Um zastaje jer takvu riječ nije prije vidio, znači nema sjećanje na nju te ne može je naći na “hard disku” vaše memorije. Čitajući ovo što piše i koristeći memorisanu prošlost on razumije smisao rečenice, ali samo onda kada je ta rečenica napisana sa smislom koji on može da iskombinuje od memorisanog. U slučaju da on ne zna za taj smisao, tj. da ne može iskombinovati u neku smislenu cijelinu pročitano, Um bi ponovo zastao ostavljajući vas u nerazumijevanju rečenice. Ono što bi vi tada uradili jeste da probate naći smisao u rečenicama prije i rečenicama poslje te, pokušavajući iskombinovati što sam htio da kažem. A ovo nam govori da projektovanje budućnosti ovisi o memorisanim iskustvima prošlosti koje kombiniranjem i prebiranjem slažemo u neku smislenu cjelinu i zamišljamo da bi budućnost mogla biti takva.
Ništa što ne poznajete ne možete koristiti u projekciji na budućnost. Vaša projekcija budućnosti je mrtva prošlost kojoj ste dali život, tj. oživjeli je dovodeći je iz pohranjene memorije u sadašnjost u kojoj kombinujete moguće scenarije i projektujete ih na budućnost.
Sada, da li vi postojite?

Nemojte odgovarati još na ovo pitanje. Ono je više da vas malo trgne iz obamrlosti zamišljanja nekog sopstva iza vaših iskustava. Kasnije ćete imati više materijala da mi odgovorite na njega, a i nadam se više iskustva tako da ćete znati odgovor na ovo pitanje.

Tumačenje svijeta oko nas je tumačenje prošlosti i memorisanog. Objekt koji stoji ispred vas je prosto objekt koji stoji ispred vas. I on nema ni ovo ni ono ni neko treće značenje. Prosto je objekt koji je ispred vas. U momentu susreta Uma sa objektom on vrši kategorizaciju i smiješta objekt u kutijicu ili ladicu shodno toj kategorizaciji. Tada izjavljuje kako mu je objekt poznat i više se na njemu ne zadržava. Sjetite se kada ste prvi put čuli za neku spiritualnu ideju i sa žarom pročitali nešto o njoj. Iako niste nikad svojim iskustvom takvo što potvrdili, um je prilikom sljedećeg nailaska na tu ideju rekao nešto u stilu: “aha, ovo znam.” To je Um, to je Ego.

Ego je zbir prošlih iskustava memorisanih na “hard disku” uma. Mi ne poznajemo ništa izvan Ega. Um je supstanca koja omogućava Egu da postoji. Um je kao prostor u kojem Ego prebiva. Um ima sposobnost memorisanja i iščitavanja a Ego je koristi da bi sam sebe potvrdio. Um je veoma moćan aparat, ali ga Ego prosto iskorištava za svoje ciljeve. S tim da čak ni ne trebamo praviti razliku između Ega i Uma, jer ona skoro da ne postoji. Vi živite u stanu koji je u stvari prostor omeđen sa četiri zida i mislite da je to vaš stan. To nije vaš stan. Vi ne možete biti vlasnikom prostora, kao ni zidova oko prostora. Prostor postoji sam od sebe, a vi ste ga iskoristili za svoju dobit. No, iako to znate, ne odustajete od nazivanja ograničenog prostora u kojem trenutno boravite sa “moj stan”. Ista stvar je i sa Umom i Egom. Ego je “stanovnik” Uma. I samim tim ja ne pravim razliku između njih, već ih smatram jednim te istim. Ali ponekad moram napraviti razliku radi pojašnjenja nekih dijelova o kojima pričam. I samo tada ću napraviti razliku u daljnjem tekstu.

Vratimo se sada na koncept Spiritualnosti. Do sada smo mogli razumijeti da su svi koncepti igra Ega, ista stvar je i sa Spiritualnošću. Ona je naposljetku igra Ega. I ništa više, ali sa prikrivenom mogućnošću koja se ogleda u transformaciji ili integraciji Ega u Svijest. Najveća je opasnost kada koncept shvatimo kao slobodu. Koncept nikako ne može biti sloboda, kao što to ne može biti ni ideja, ni ideal, niti bilo kakva memorisana prošlost projektovana na budućnost. Svijest nema koncepte, ideje, ideale, zakone, propise, jer oni nemaju veze sa sviješću, ali ih zato Ego ima. On ne može razumijeti ništa što nije stavio u koncepte ili ladice i kategorisao to. Sama kategorizacija i stavljanje u ladice je koncept. U tim konceptima sadržano je svo tzv. znanje Ega. Čak i ako smo precizni Ego ne može ni imati znanje, on raspolaže informacijama koje čita i čuje te na taj način konceptualizuje Spiritualnost i osjeća se Spiritualnim.

U Spiritualnost Ego ulazi sa raznim nadanjima s kojima misli da će na neki način postati dovoljno moćan, snažan, iskusan. On ulazi poprilično radoznao. Vremenom kako skuplja i memoriše ono što čuje i pročita te iskustvom potvrdi on kategorizuje i koristi kao svoje. On je taj koji napreduje, koji sada zna nešto što zastupa, koji poznaje i zna što je to Spiritualnost, koji je imao iskustva i slično. Prividnim kretanjem kroz ta iskustva on ima dojam da napreduje i dolazi u poziciju da prepoznaje neke dijelove koji mu se ne sviđaju kod njega.
Ali kako on to prepoznaje? Naravno, opet kroz sjećanje. On sam ne zna da li je to dobro ili loše. On ne može znati, on može samo skupljati koncepte i prisvajati ih pod “svoje” i na kraju s njima raspolagati, ali on sam ne može znati. No, mi imamo dojam da “mi” nešto znamo kada sudimo u korist toga. Prepoznavanje elemenata koji mi se ne sviđaju dešava se na mudroj kalkulaciji sa prošlim iskustvima koje Ego ima. Te kalkulacije dešavaju se na prošlosti ili prošlim iskustvima koja su memorisana na “hard disku”. Kalkulacija ne sviđanja je memorisana u vidu nekog neželjenog iskustva koje smo proživjeli, osude okoline ili nama najbližih, neugodnih osjećaja u pozadini i slično. Na osnovu toga Ego zaključuje kako mu se dotična osobina ili situacija ne sviđa zbog iskustava koja su memorisana. Ali on to ne može priznati, te on to zavija u ideju da mora da se riješi određene osobine ili situacije i proglašava se njenim protivnikom. Ego postajte odlučan u borbi protiv te osobine. Pošto je upoznat sa konceptima spiritualnosti on tu osobinu prepoznaje kao Ego, i mi dobijamo Ego koji se bori protiv Ega.

Jedan dio sebe, tj. dio sebe koji on smatra za prihvatljivim prećutno proglašava pozitivnim i poželjnim dok druge dijelove koji su mu neugodni on proglašava negativnim i lošim. Da bi se odbranio on koristi koncepte duhovnosti i proglašava rat tzv. Egu. On odjednom dobija želju da bude “jako duhovan” i da bi to postigao on koristi memorisane dijelove koje je prihvatio kao poželjne. Koncepti duhovnosti mu u tome pomažu. Iako ne zna ono što duhovnost dalje govori o višim realnostima on ih proglašava poželjnim jer u njima prepoznaje ugodnost tj. mogućnost da se on ugodno i poželjno osjeća. Sljedeći pravila i zakone, radeći redovno Sadhanu on ima dojam da je cilj duhovnosti na dohvat ruke, ali mu u ostvarenju smeta dio njega koji nije poželjan. On taj dio proglašava Egom i kreće u borbu protiv njega tješeći se da će kad ga pobjedi, on doživjeti cilj spiritualnog puta ili ti Probuđenje. On sam ne zna što je to Probuđenje, jer nema iskustvo tog stanja niti ga može prepoznati jer o tom stanju ne možemo ništa ni reći, ali prepoznaje sebe u poželjnim osobinama tog stanja koje djeluju na um i tijelo. Shvaća da bi to postigao i da bi ostavio sam sebe on mora da se odrekne jednog svog dijela i taj dio koji mu se ne siđa i koji ga “sprečava” u tom poduhvatu on proglašava Egom ili nižim Ja.


[1] Mogao bih reći da je sve što poznajete Ego, jer sve unutar nas jeste Ego. Ali pošto mi volimo definasati radi stavljanja u ladice i koncepte, izabrao sam dati neku definiciju. Drugim riječima Ego je slika koju imamo o sebi.

Oglasi