UVOD

Homo sapiens živi uronjen u svoj svakodnevni život do točke gdje zaboravlja sebe i zaboravlja kamo ide; pa ipak, bez da to osjeća, on zna da smrt sve prekida.

Kako možemo objasniti da su intelektualac koji je došao do čudesnih otkrića i tehnokrat koji ih je iskoristio, ostavili izvan polja svojih istraživanja završetak naših života. Kako možemo objasniti da znanost koja sve iskušava i svašta zahtijeva ostaje međutim indiferentna na enigmu otkrivenu pitanjem smrti? Kako možemo objasniti zašto se Znanost, umjesto da ujedini svoje napore sa svojom starijom sestrom Religijom da bi riješila problem Bivstvovanja  – što je također i problem smrti  – u stvari njoj suprotstavila?

Bilo da čovjek umire u krevetu ili na međuplanetarnom brodu, ljudsko se stanje nije ni najmanje promijenilo.

Sreća? Ali naučeni smo da sreća traje samo dok traje Iluzija… i što je ova Iluzija? Nitko ne zna. Ali ona nas potapa.

Kad bismo samo znali što je Iluzija, tad bismo znali suprotno: što je Istina. Ova Istina bi nas oslobodila ropstva[1].

Kao psihološka pojava, je li Iluzija ikad podvrgnuta kritičkoj analizi temeljenoj na najsuvremenijim pronalascima znanosti? Ne čini se da je tako, a ipak ne može se reći da je čovjek lijen i ne traga. On je strastveni tražitelj… ali propušta suštinsko; zaobilazi ga u svojem traganju.

Ono što nas začuđuje od samog početka je što čovjek miješa moralni napredak s napretkom tehnike, tako da se razvoj znanosti nastavlja u opasnoj izolaciji.

Sjajan napredak koji je došao od tehnologije suštinski nije promijenio ništa u ljudskom stanju, niti će išta promijeniti, zato što djeluje samo na polju svakodnevnih događaja. Iz tog razloga on dodiruje čovjekov unutrašnji život samo površinski. Ipak od vrlo davnih vremena znalo se da se suštinsko nalazi unutar njega, ne izvan njega.

***

Općenito se slažemo u mišljenju kako je čovječanstvo došlo do važne prekretnice u svojoj povijesti. Kartezijanski duh koji je uništio skolastičku filozofiju je sad u povratku ostavljen iza. Logika povijesti zahtijeva novi duh. Razvod između tradicionalnog znanja, čiji je povjerenik religija, te stečenog znanja, ploda znanosti, prijeti steriliziranjem Kršćanske civilizacije koja je izvorno tako bogata obećanjima.

Ipak, nenormalno je vjerovati da je Znanost po svojoj prirodi suprotstavljena Tradiciji, i mora se čvrsto naglasiti da Tradicija ne uključuje bilo kakva nastojanja suprotstavljena Znanosti. Naprotiv, Apostoli su predvidjeli čudesan razvoj znanosti.

Tako slavna formula Sv. Pavla: Vjera, Nada, Ljubav[2], sumira ogroman program evolucije za čovjekovo znanje. Ako proučimo ovu formulu u odnosu na njen kontekst[3] vidimo da su prva dva pojma privremena, dok je treći trajan. Prema Apostolu bila je primjerena za epohu u kojoj je izražena[4], i njeno je značenje moralo vremenom evoluirati. To se dogodilo baš kako je predvidio Sv. Pavao. Znanost, i znanje u općem smislu  – pozvano je da zamijeni Vjeru i Nadu, koje su definirale granice onoga što je dostupno mentalitetu epohe kad je on učio – od tad su upoznale izvanredan razvitak. On stoga dodaje: ‘A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.’[5] Eto kako je opisan prijelaz sa Vjere na Znanje. Sv. Pavao zatim specificira da ovo zadnje, iako neophodno u evoluciji, nije konačno stanje, jer je po prirodi nepotpuno. Dodaje da kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.[6] Ono savršeno je Ljubav, koja u sebi ujedinjuje dostignuća svih vrlina, svih proročanstava, svih otajstava, i svog Znanja.[7] Sv. Pavao inzistira na ovome i završava rekavši: težite za Ljubavlju.[8]

Putem združenih napora tradicionalne znanosti, temeljene na Otkrivenju, to jest, na Vjeri i Nadi, te stečene Znanosti, domene pozitivnog znanja, čovjek se može nadati ispunjenju programa koji je izdao Sv. Pavao, te naposljetku steći Ljubav u njenom cjelovitom značenju. Jedan od razloga ove knjige je razviti postulate tradicionalne Znanosti, tako da se izvedu njihove poveznice sa pozitivnom Znanošću.

Autor je uvjeren da samo sinteza ove dvije grane znanja sada može riješiti problem čovjeka, i da o ovom rješenju ovisi rješenje svih drugih suvremenih problema.

***

Prema Tradiciji, ljudska evolucija, nakon dugog prethistorijskog perioda, nastavlja u izmjeni tri ciklusa: Ciklus Oca, koji povijest samo nepotpuno poznaje; Ciklus Sina, koji sad dostiže svoj kraj, i posljednje Ciklus Duha Svetoga, kojem sad prilazimo.

Antropologija prati pojavu vrste Homo sapiens fossilis do četrdeset tisuća godina unatrag od sadašnje epohe. Život je tada karakterizirao matrijarhat koji je iskočio iz sustava kolektivnog braka. Prije aproksimativno četrnaest tisuća godina, pojavom vrste Homo sapiens recens, režim matrijarhalnog plemena postupno je ustupio mjesto režimu patrijarhalnog plemena, karakteriziranog poligamijom. To je zasigurno bio napredak, iako je ovaj sustav još uvijek bio obilježen zvjerstvom. U tom su sustavu žene bile u uvjetima živog roblja, a ipak su ova drevna nastojanja opstala dugo vremena.

Aristotel svjedoči ovome kad opisuje stav dobrostojećih klasa prema pitanju žene. Rekao je da su oni držali legitimne žene da bi začeli građane prema zakonu, kurtizane za užitak, i konkubine za svakodnevnu upotrebu. Ovakav koncept ostavlja malo mjesta za Ljubav.

Isus je uveo u ljudske odnose nešto praktično nepoznato prije Njega. Zakon džungle: ‘oko za oko, zub za zub’[9], zamijenio je novom zapovjedi: ‘ljubite jedni druge’[10]. Ovo je prouzrokovalo revoluciju u odnosima između muškarca i žene: u društveni život je uvedena Ljubav. ‘Roblje’ prethodnih vremena sad je zadobilo građanska prava, iako zasigurno ne potpuno niti odmah. Međutim, načelo obostranog izbora u ljubavi se utemeljilo. To je bilo pojavljivanje romantike.

***

Romantika, kojom je Kršćansko društvo izražavalo načelo obostranog izbora, dostiglo je svoj klimaks u Srednjem vijeku. Usprkos opadanju od tada je poznato, i unatoč sadašnjim težnjama da se vratimo na regresivne oblike odnosa među spolovima, ipak ostaje priznat ideal našeg društva. Je li točno, prema tome, govoriti o smrti romantike? Tiho se pojavljuje revolucija koja će zamijeniti slobodnu romancu, obilježje svojstveno Kršćanskom dobu, sa singularnom romancom karakterističnom za doba Svetog Duha. Oslobođena robovanja prokreaciji, ova romanca sutrašnjice pozvana je da zacementira nerazdjeljivo jedinstvo između strogo polarnih bića, jedinstvo koje će osigurati njihovu integraciju u njedra Apsoluta. Kao što Sv. Pavao kaže: ‘Ipak, u Gospodinu  – ni žena bez muža, ni muž bez žene![11]

Vizija takve romance progonila je najviše umove tisućama godina. Nalazimo je u platonskoj ljubavi, temelju singularne romance u mitovima o Androginom čovjeku; o Orfeju i Euridici; o Pigmalionu i Galateji… To je težnja ljudskog srca, koje plače u tajnosti zbog svoje velike usamljenosti. Ova romanca čini temeljni cilj ezoteričnog rada. Ovdje je ta ljubav koja će sjediniti čovjeka s onim bićem koje je jedinstveno za njega, Sestru  – ženu, slavu muževu, kao što će on biti slava Božja.[12] Ušavši u svjetlo Tabora, više ne dvoje, nego jedno pije na fontani prave Ljubavi, preobraziteljice: pobjede nad Smrću.

Ljubav je Alfa i Omega života. Sve drugo ima samo sekundarnu važnost.

Čovjek se rađa s Alfom. Namjera ovog djela je pokazati put koji vodi prema Omegi.

Boris Mouravieff


[1] Ivan 8:32.

[2] I Korinćanima 13: 13.

[3] Ibid. 1-12.

[4] ‘Sad’ kaže Sv. Pavao, stih 13.

[5] Ibid. stih 11.

[6] Ibid. stih 10.

[7] I Korinćanima 13: passim.

[8] I Korinćanima 14:1.

[9] Knjiga Izlaska 21:24; Ponovljeni zakon 19: 21; Levitski zakonik 24: 20.

[10] Ivan 13:34, 15:12; I Ivanova 3:11.

[11] I Korinćanima 11:11.

[12] I Korinćanima 11:7.

 

Oglasi