Od samog početka počinjemo da tražimo sebe kroz odnose, mišljenja, društvo kojim smo okruženi, kroz smisao i besmisao. Kako odrastamo, potraga za sobom se proširuje na svijet oko nas. Pokušavamo da u svijetu pronađemo potvrdu onog što jesmo i što u sebi zamišljamo da jesmo. Ulazimo u dublje odnose sa okolinom i ljudima u cilju da potvrdimo opet naše zamišljeno jastvo. Stojimo iza svojih stavova, mjenjamo ih, oslanjamo se na autoritete, na roditelje, na pročitano i čuto i naravno ostajemo nezadovoljni. No, to nezadovoljstvo ne vidimo u pogrešnoj potrazi za svojim identitetom, već projektujemo na okolinu, ljude, stavove i slično.
Kako postajemo zreli u ljudskim okvirima sve ovo prebacujemo dalje na nove situacije i nove okolnosti, ovaj put pokušavajući zadržati identitet koji smo stekli u mlađim godinama, ali taj identitet se polako mjenja. Prolazimo kroz odrastanje i mjenjamo mišljenja, stavove, ideje i ideologije u potrazi za čvršćim identitetom i identifikacijom.
Mnogi, gotovo cijela planeta zadrži se na identifikacijama i identitetu koje je stekla do neke 30 godine, ali naravno, i tu postoje izuzetci.

Kako čovjek isproba sve moguće identifikacije u materijalnom svijetu, on krene u neku novu potragu, potragu za Istinskim Sobom. Iako to “istinski sobom” samo liči na Istinsko Sebe, mnogi u toj potrazi zaglave cijeli život. Mnogi “se pronađu” u različitim sistemima. I to je kraj njihove potrage, sada oni traže ono što im ti sistemi obećavaju kao cilj, vjeruju i sljede ideje koje zastupaju sistemi u kojima se nalaze.
Lično, nemam ništa protiv toga. Barem ništa efikasno. Ovo što pišem nema veze sa njima, oni su pronašli ono što su tražili a ja nikako ne želim da se ta njihova slika o sebi i svijetu ugrozi sa moje strane.
Ako ste se pronašli u onom što razni sistemi nude, prionite svom snagom na to, postanite ono što od vas taj sistem zahtjeva i nimalo ne sumnjajte. I to je to, što se tiče vas i tekstova koje pišem.

Idemo dalje.
Ako ste se u nekom trenutku otkrili kako su sve to samo lažni identiteti koje prihvatate u nemoći da spoznate sebe same, onda je možda vrijeme da se zapitate želite li sljediti ponuđene modele ili želite vidjeti što to vi jeste izvan bilo kojeg ponuđenog odgovora.
Stvar je prosto u zrelosti.
Kao što ste se u mladosti skrivali iza roditelja, prijatelja, mišljenja koje nije vaše, sada kada ste odrasli skrivate se iza učenja, autoriteta i mišljenja koja opet nisu vaša.
Karakteristika čovjeka jeste vjerovanja i sljedbeništvo. A to je karakteristika čovjeka koji ne traži sebe već traži sopstvenu, zaštitu samog Uma koji vjeruje i sljedi, koji traži identitet koji će ga predstavljati u svijetu u kojem provodi vrijeme između udaha i izdaha. Namjerno ne kažem “koji živi” jer on ne živi. Živi samo onaj koji ima dovoljno petlje da pogleda sebe i svoje odraze u svijetu oko sebe i koji ima smjelosti da se zapita da li je on to što osjeća, vidi, što mu govore da jeste istinito ili lažno.
Doći do trenutka kada se to zapitate, znači proći kroz razne sisteme vjerovanja i sljedbeništva, uvidjeti da oni ne ispunjavaju svrhu za koju govore da ispunjavaju i naposljetku odbaciti sve i suočiti se sa sobom kakvi jesmo.
Istinski je teško ostati bez zaštite, stajati na poljani i ne skrivajući se iza zida vjerovanja i ubjeđenja. Vjerujte biće dana kada ćete poželiti biti zaštićeni, malo se sakriti iza ideja i ideologija koje su stvorene s tim ciljem i odmoriti od unutrašenjeg sukoba, samoće koja je postala amanet. Svi koji su sami, koji hodaju Stazom KA sebi sami samcati, bez obzira da li imaju Majstora ili ne, osjećaju i prolaze kroz ovakva razdoblja. I to je sasvim normalno, jer upravo ti trenutci vam govore koliko još ima stvari koje morate osvjestiti u sebi i sa kojima se morate suočiti.

No, vratimo se nekoliko koraka nazad.
Kada stupite na Stazu ponudi vam se nekoliko mogućnosti kroz razne ideologije i ideje. Neke od njih su da ste vi bezgranični duh, da ste neuništivo biće, da ste spiritualno biće, da ste bog koji je inkarniran i koji ima za cilj spoznati sam sebe, da ste odvojena duša od boga sa njegovom iskrom i slično.
Ima ih masa. U nekim putujete tzv. višim svijetovima, u drugima tražite neke realnosti koje nisu kao ova naša, u drugim idete u denzitete i slično.
Vidite li obrazac koji se ponavlja?
Ne postoji ništa novo, sve je samo prepričavanje priča koje su odavno smišljenje i plasirane s istim ciljem, identifikacijama i samozaštitama.
Ako ste bili iskreni i krenuli na Stazu sa ciljem da spoznate svoj pravi Identitet, onda odlučno krenite ka tome. Ne prihvatajte ideje i ideologije kojima uopšte nije cilj vaša spoznaja već preživljavanje ideja i ideologija na kojima ti sistemi postoje.
Većina tih ideja, da ne bi bio previše grub, bazira se na strahu, ne toliko od smrti koliko na strahu od nestajanja, putpunog gašenja onog što osjećamo kao sebe. I to je osnovni motiv tih sistema i ideologija. Ono što sljedeće rade jeste ubacivanje nade u život koji vodite. To nadanje vas održava da se nikad sa sobom ne suočite jer svrha nadanja jeste projektovanje na budućnost nesposobnošću sadašnjeg riješavanja strahova i situacija koje nam se dešavaju.

Recimo da vi jeste neuništivo biće, da ste iskra boga, da ste spiritualno biće sa iskustvom čovjeka. Uzmimo to kao jedan eksperiment.
Što to u vama budi?
Kakve osjećaje, misli, ideje?
Odmah vam je lakše, jel tako?
Osjećate da ste neuništivi i da sadašnji problemi i situacije nisu toliko bitne, jel tako?
Osjećate olakšanje jer znate da problemi i situacije ne mogu trajati vječno. Možete odmah ubaciti u svoj mentalno-emotivni sistem ideju: “Kad se ovo riješi ja ću…”, “biće mi” i slično.
Ubacili ste nadanje. Projekciju na budućnost koja nije toliko sigurna koliko želite da vjerujete da jeste.
Ili “kada se probudim biću ovakav ili onakav”, ili “kada steknem unutrašnji mir…” i slično.
Primjećujete koliko je projekcije u ovim idejama koje imamo i koje nam se vrte po glavi.
S druge strane, ideje o vječnosti i postojanju poslje smrti, također su ideje koje služe da osjećamo sigurnost pred životom ili smrću.
Kroz sve njih se provlači jedno te isto.
Od podizanja lične vrijednosti do projekcija i želja o sigurnosti, od očekivanja boljeg sutra do skrivanja i samozaštite.

Onda imamo one koji bude čakre, a da nemaju pojma ni što su to čakre ni da li oni postoje. Um ima jednu divnu osobinu, da može da stvori sve što poželi. Imate ideje o čakrama koje ste čuli na nekom predavanju, odmah ćemo to stvoriti i vi odjednom znate da imate čakre i da se one ovakve ili onakve, jer pobogu kako da nemate čakre kad vam gurui kažu da ih imate i da ih ima svako ljudsko biće i da je jako bitno za vas da ih probudite.
Ako ne probudite čakre nećete ići u raj ili nećete moći doživjeti probuđenje, a u najmanju ruku bićete inferiorniji u odnosu na one koji imaju čakre.
Kada čitate spiritualnu literaturu ili slušate tzv. spiritualne razgovore sa distancom posmatrajući sve što se u njima pojavljuje i kakav to odraz ima na vas primjećujete kako sve te ideje odgovaraju našem Umu. Kao u neku čašu, dodajemo te ideje i punimo osjećaj identifikacije sa idejama i ideologijama te na taj način zadobijamo osjećaje sigurnosti, zadovoljstva i moći.
Svaka ideja i ideologija upravo služi tome da vam da te tri osnovne ideje.
E sada, će možda neko reći, a šta je sa višim čakrama?
Da, šta s njima?
Meni lično ovo govori puno o onom koji pita.
Prvo pitanje je zašto želimo da budimo čakre, koji je cilj toga?
Odgovor koji ćemo sebi dati jeste nešto slično ovom: “da bi osjetili višu, božansku, ljubav”, “da bi osjetili kreativnost”, “da bi osjećali jedinstvo”, “da bi bili jedno sa bogom”, “da bi ovo ili ono”.
E sljedeće pitanje je prosto: ZAŠTO?
Zašto bi morali da budimo čakre da osjetimo tzv. višu ljubav? Zašto budimo čakre da bi osjetili kreativnost, da bi osjećali jedinstvo, da bi bili jedno sa bogom?
Zato što ne znamo ni što je to obična ljubav, a težimo tzv. božanskoj ljubavi, zato što nismo kreativni već ponavljamo modele koju su nam ponuđeni i već polako osjećamo dosadu i zamor, zato što smo unutar sebe duboko razdvojeni, zato što nismo ni ljudska bića a želimo biti bogovi.
Dobro, a zašto želimo sve to?
Zato što duboko osjećamo da je ono što nazivamo ljubavlju samo mentalno-emotivni ugovor sa drugim osobama, zato što ponavljanje ponuđenih okvira koje živimo više nas ne ispunjavaju i pokazuju se kao pogrešnim, zato što smo stalno u unutrašnjem sukobu i osjećamo dubok zamor od toga a to smo proglasili neimanje višeg cilja, i zato što ne možemo biti ljudska bića sve dok robujemo životinjskim nagonima.
Dobro, idemo još malo dublje.

Ljubavlju smo proglasili sve ono što nam služi za pražnjenje niskih seksualno-mentalno-emotivnih pobuda. Potreba i pobuda koje sami ne možemo zadovoljiti i znamo da nam je za to potreban neko drugi ko će nam pružiti to zadovoljstvo. Postali smo ovisnici o drugima i njihovom potvrđivanju nas samih. Osjećamo se nepotpunima jer znamo da moramo i mi druge zadovoljiti kako bi i oni nama pružili to zadovoljstvo. S drugima smo zato što se bojimo biti sami, zato što od drugih tražimo potvrdu svoje beznačajnosti, zato što od drugih tražimo da nas ispunjavaju jer moramo imati odraz unutrašnje realnosti u svijetu oko nas jer tek kada je to materijalizovano možemo reći da smo mi takvi kakvim sebe unutra doživljavamo. Otuda tzv. ljubav. Mi i ne poznajemo ljubav, mi poznajemo samo ovisničke potrebe i nagone. Ali zato spremno smo to projektovali na ideje o nekom buđenju čakri koje će nam dati osjećaj božanske ili više ljubavi. Ili smo zadobili ideje da ćemo ponavljanjem mantre ili trčkaranjem na jednoj nozi oko upaljene vatre probuditi viši Um ili naša viša tijela, ili otići u neke imaginarne svijetove u kojima imamo sve to što ovdje nemamo i koji će nas potvrditi. Zato što mi ne želimo da vidimo sve što imamo i da kritički procjenimo koja je korist od mase mentalno-emotivnih koncepata koji nas krase. Zato što se bojimo samoće, odbačenosti, jadnosti, tuge i slično i drugi nam trebaju da nam daju suprotne vrijednosti. Ili moramo zadobili božansku ljubav u koju je cijela ova projekcija ugrađena, ili moramo probuditi čakre jer će nam onda one dati sve ovo što nam fali i treba. Ovo “jadno ja” koje osjećam u pozadini je jadno baš zato što su mi čakre uspavane ili što nemam razvijenu ljubav ili što me bog ne voli dovoljno ili što ne čujem unutrašnje mantre ili zato što ne ponavljam dovoljno božije ime i slično.
Novost je da gdje god da odete nosite to svoje “jadno ja” koje će vas prvom prilikom dočekati negdje iza ugla kada svoju ljubljenu tantričku partnericu vidite kako jače i bolje uzdiše sa drugim muškarcem ili kada osjetite ljubomoru zbog toga, ili kada vas spopadnu svi oni vaši demoni od kojih ste pobjegli u duhovnost, druge svijetove, čakre, mantre ili kundalini shakti.

Kreativnost je nešto što izranja iz vas samih kada živite Život a ne kada ga samo imitirate, sljedite ideje koje su vam ponuđene. Kreativnost je smjelost da igrati sami svoju igru i to u svoj potpunosti koju imate. Neće vam bog ili čakre, ili mantre ili viši svijetovi dati kreativnost. Ovim samo pokazujete da ne razumijete kako funkcioniše Univerzalna Realnost. Sljeđenjem ideja koje su vam ponuđene ne možete zadobiti Kreativnost. Jer Kreativnost nama nikakve veze sa sljeđenjem koncepata, mentalno-emotivnih matrica.
Kreativnost je sama iskra vas samih.

Želimo osjećati jedinstvo sa bogom. Predivno.
Prvo što to znači “jedinstvo”, što to znači “osjećati” i naposljetku što to znači “bog”? Sve što o tome znate jesu ideje koje su vam nametnute, slike koje imate i koje se stvaraju u odnosu na nešto. Ne možete imati niti jednu sliku koja nije mjerena sa nečim. Da bi imali jednu sliku morate imati njenu suprotnost. Da bi nešto mogli iskusiti morate imati suprotnost tome. A prije svega mora biti onaj koji to sve Iskušava. Imate li ga ili je on samo ideja za koju ste čuli?
Ako se vaš bog gradi od slika suprotnosti i projekcija baziranih na strahu i nadanju, jadan je taj bog. Mislite li da je bog takav kakvim ga vi zamišljate?
Ja nemam pojma kakav je Bog, ali znam kakav sam Ja.
U onom što Ja Jesam nema nikakvog boga. Bog je izmišljotina za zrelost predškolskog uzrasta.
Stvarnost koja je osnova svog ovog Života koji stoji iza nas je mnogo veća od bogova koje ste stvorili i kojima se klanjate.
Ideja o tzv. jedinstvu sa bogom jeste samo odraz unutrašnje razjedinjenosti, osjećaj odvojenosti od Života oko vas, neznanje i nepoznavanje temelja Života, identifikovanje sa sjenama i duhovima prošlosti ili demonima budućnosti. Ali te sjene, duhove i demone ne vidite jer se bojite da ih vidite, jer će vam upravo oni pokazati gdje ste i ko ste.
Gospodo vas je strah, a još vas je veći strah da priznate da vas je strah, da vidite svoj strah. Gori je strah od straha nego sam strah. Bojite se svoje nemoći, svoje ništavilosti, svoje beznačajnosti, inferiornosti, superiornosti itd.
Smjelost je suočiti se sa tim. Čovjek koji je hrabar da se suoči sa sobom, nema te ideje koje sam ovdje nabrojao. On ogleda čistu stvarnost kakva jeste sa samim sobom u njoj i u odnosu na nju. Ona mu je ogledalo njega samog.

Mentalno-emotivni koncepti su kao kada djeca zamišljaju o tome kako će biti kada odrastu. Na kraju nikad ne budu takvi. Ideje čakri, viših svijetova, raznih jedinstava sa bogovima ili boginjama su samo vaš mentlano-emotivni dizniled, i ništa više. Zrelost se očituje u smjelosti suočavanja sa diznilendom u vama.
Unutar Rada nema tih ideja kao temelja Rada na Sebi.
Prvo jer nemamo s čim da razumijemo te ideje i nemamo nikakve dokaze za stvarnost tih ideja.
Drugo, jer je to samo zamišljanje i fantaziranje bolesnog Uma.
Treće, jer da bi i došli u mogućnost da uvidimo istinitost tih ideja a također i da ih živimo moramo odbaciti sve ono što nas vuče ka dole i što nas sprečava u razotkrivanju sebe samih.
Zato unutar Rada se previše ne forsiraju te ideje. A kada se o njima priča, jasno se daje do znanja o čemu se radi.
Spiritualna scena je bogata mentalno-emotivnim diznilendom i jasno pokazuje na kojem nivou se nalazi. Rad je sa druge strane suočavanje sa sobom, svojim strahovima, sjenama, duhovima i demonima. Na kraju, stanja koja tzv. duhovnost obećava postaju stvarnost za onoga koji se suočio sa sobom.

Razmislite, ima li u idejama koje ste sljedili (sumnjam da će oni koji ih i dalje sljede razmisliti ili da čak mogu da razmišljaju) prizvuka o vama samima, ali ne kroz pričice za laku noć, več da li su vas stvarno dovodili do vas samih?
Ako jesu, na koji način, ako nisu, zašto nisu?
Što ste to tražili, od čega ste to bježali vrteći te ideje, slušajući te ideologije?

A onda naposljetku, osjetite Život koji kuca duboko u vama, ima li on veze sa tim?

Oglasi