Ulaganjem truda čovjek se nada da će kroz neko određeno vrijeme da dostigne nešto što je definisao kao svoj Cilj, kao nešto što želi da postane, da se promjeni, da stekne nešto što sada nema. I najčešće taj Cilj je vezan za promjenu nečeg u nešto drugo. To nečeg je obično on sam, a Nešto je slika koju ima i koja je povezana sa idejama, projekcijama, željama, nadanjima, vjerovanjima koja je od drugih dobio ili pokupio ne znajući ni šta znače niti kuda vode, ali odgovaraju određenom Procesu unutar njega kojeg je nazvao samim sobom. Obično, svjestan je u skladu sa Umom koji ima, da je za tu Promjenu potrebno Vrijeme, da je potrebno da prođe neko određeno vrijeme i kretanje koje će ga dovesti do promjene. Um je ubjeđen u to jer je njegovo iskustvo iskustvo vremena i prostora na nekoj ličnoj razini koju je prihvatio ili prihvata kao validnu, na osnovu spoljašnjih simbola ili zbivanja koja mu govore da je za određeno kretanje potrebno određeno vrijeme i prostor. Da postoji uzročnost koja mora biti zadovoljena i koja će dovesti do posljedice, koja je povezana sa njegovom slikom koju ima i koju hrani svojim životom.

Hipnotisani Prostorom i Vremenom, te “logičkim” povezivanjem “objektivne stvarnosti” ubjeđeni smo da će doći do Unutrašnje promjene onda kada prođe dovoljno vremena i dovoljno napora bude uloženo u samu Praksu koju dobijamo, a čak ni ne znamo šta ta praksa radi, koji su njeni ciljevi, kako je nastala, ali od nje očekujemo da nam dovede ono što želimo sugestibilno se ubjeđujući da je to ispravno i da se krećemo istinskom stazom ka samom sebi i promjeni koju želimo da zadobijemo.
Ulagajući “vrijeme” u praksu koju radimo u “prostoru” projektujemo ideju da će to dovesti do promjene očekujući da je vrijeme ono što nas mjenja. Na isti način generalna je zabluda koja vlada dvonožnim stvorenjima na ovoj planeti sa intelektualnim mogućnostima, da je čovjek napredovao, da je on nešto napravio, ubjeđen da je vrijeme i prostor kroz ideju povjesti ono na čemu on uči i da ima mogućnost da nešto od toga i nauči, a ne samo da uči. Tehnološki ili intelektualni napredak tumači promjenom, upravo na isti način kao što tumači i ideju nekog Rada na Sebi, Spiritualnosti, Religije.
Napredak nije u vremenu ni u prostoru, jer on ne leži na liniji Vremena a ni Prostora. On je u Vertikali u odnosu na Horizontalu Linije Vremena i Prostora. On je u STANJU, ne u kretanju, ne u viđenju koje je posljedica kretanja, posljedica Vremena, posljedica Prostora, već u Viđenju koje je posljedica Stanja.
Biće koje pokušavamo da dostignemo, koje projektujemo da imamo ili nemamo, nije u Vremenu i Prostoru, ono je u Vertikali u odnosu na Horizontalu. Ono je izvan Vremena i Prostora. Ono je STANJE.
Stoga nije Napredak u Vremenu i Prostoru, nije Unutrašnja Promjena vezana za Vrijeme i Prostor, iako se tako usporenom i Uslovljenom Umu čini. Unutrašnja Promjena je Stanje i ne ovisi o Prostoru i Vremenu.
Sve oko nas je razmjer na različitim Linijama Vremena i Prostora. Pa čak i ako uzmemo da je Biće u Vremenu i Prostoru, moramo znati da je Razmjer Vremena i Prostora između Uma i Bića drastično različit. Tako da Biće i njegova Razina na kojoj, uzmimo da Biće postoji i da je izgrađeno, ono postoji je drastično različita u ispoljenju Horizontale Vremena i Prostora. Vrijeme i Prostor u kojem se DEŠAVAJU životi koje mislimo da živimo u odnosu na, hipotetički uzeto, Horizontalu Vremena i Prostora Bića skoro da nije ni primjećena od strane Bića. Biće, život od nekih 100 godina, doživljava u vremenskom intervalu skoro pa tri puta manjem od bljeska munje, ili iskre. Kako onda može Vrijeme i Prostor koji smatramo stvarnim da bude odgovorno za Napredak Bića? Kako onda može da Napredak bude unutar Linije Vremena i Prostora?
U ovo se, u ovom momentu, uklapa niz Ideja iz Ezoteričnog Učenja koje imaju svoj odbljesak i u Religiji i Spiritualnosti. Ideje rađanja, ponovnog rađanja i umiranja, tj. reinkarnacije, ideje višeg i nižeg života. Jer “magija” Bića nije ni približna predodžbi koju imamo o njima. Um ne ide dalje. Um se ne može inkarnirati. On je jednom rođen i jednom umire. Biće je ono što se seli iz života u život. I ovo izgleda jako logično. No, ovakva Logika je u stvari Logika Idiota koji ponavlja Ideje koje je čuo ali ne Razumije ništa od tih Ideja.
Recimo, čisto igre radi, da Biće ne može biti rođeno i ne može da umre ne zato što je Besmrtno, ili nije od ovog svijeta, već prosto zato što ono NIJE u HORIZONTALI VREMENA I PROSTORA. Kako ono onda može da se seli iz života u život? Kako ili KO onda doživljava REINKARNACIJU?
No, STANJE Bića može biti okarakterisano sa Četri Stanja Svijesti. Iako je ono što je uzročna iskra koju nazivamo Bićem u ograničenom smislu, dovela do rođenja na ovoj planeti i uslovima te okruženju u kojem jesmo, ono nije to što živi ovaj život. Ono što nazivamo Dušom koja je Duhom povezana sa Najvišim ili samim Neograničenim Bićem, jeste ono što se inkarnira, ono što se rađa i umire, ono što se seli iz tijela u tijelo. I ona ne može biti dodirnuta materijom ili bilo čim iz svijeta u kojem se nalazi. Ona je skup Tri Različite Sile nazvane Gune, koje svojim stvaranjem, razaranjem i održavanjem “napreduju” iz života u život mjenjajući smijer Kretanja u skladu sa Zakonom Ispoljenja ili kako bi to Mr. G. rekao u skladu sa Zrakom Stvaranja, koji ide ili ka dole od Apsoluta i tada ga nazivamo Saincara ili u skladu sa uzlaznom putanjom povratka ka Apsolutu koji nazivamo Pratisaincara. Samim tim možemo govoriti o određenom načinu učenja koje je povezano sa dva različita ispoljenja ili načina Unutrašnjeg razvoja, a nazivamo ih Avidya i Vidya Sadhana ili Učenje ili kretanje ka Cilju. Prva je povezana sa silaznom putanjom ili Saincarom a druga sa uzlaznom ili Pratisaincarom.
Nije Biće ono što se kreće tim Ispoljenjem Sila, Putanja, različitim načinima Učenja, već ono što bi nazvali Dušom. A ona je skup impresija, ideja, ubjeđenja, samskara, karme i slično, koje je povezano sa STANJEM BIĆA.

Zbog pogrešnog Učenja, zbog pogrešnog načina prenošenja Učenja, zbog STANJA u kojem se nalazi Biće koje onda djeluje na ono što se inkarnira a samim tim i na Um koji živi u Horizontali Vremena i Prostora, čovjek ne Razumije što to znači, Probuditi se, što to znači kretanje ka određenom Cilju, kako se to dešava, zbog čega, na koji način, kako da ga unaprijedi, kako da ga usmjeri i slično.
Čovjek ne može da direktno radi na Biću, bez obzira koliko ga neki autoriteti i ko zna kakvi Dvaita ili Advaita Majstori, ili “tantrički” Majstori ubjeđivali. On radi na određenom DIJELU BIĆA koje je ispoljenje u Vremensko – Prostornoj ravni, kao i onoj iznad nje. Momenat u kojem čovjek uviđa Šta on Jeste, u kojem shvata da lejeri Uma kao i tijela koja ima nemaju veze sa onim Što Jeste u svojoj Prirodi, nazivamo Probuđenjem, ili Buđenjem ukoliko nije ostao u tom Stanju, već ga na trenutke samo dodirnuo. Ali čak i to dodirivanje pokazuje mu vanvremensko ili vanprostorno “iskustvo” koje razara sve koncepte i ideje koje je imao o sebi i svijetu, o napretku i padu. Tada on govori o onom izvan Vremena i Prostora, ali to ne znači da je shvatio šta to znači i kako se manifestuje određena Hijerarhija Ispoljenja Bića. Jer za to on mora da prođe određenu “školu” ili drugim riječima određeno Učenje koje će mu omogućiti Razumijevanje Procesa.

Možete Meditirati 5 sati dnevno, možete raditi Molitve cijelog života da se ne desi NIKAKAV napredak Bića, ili kako bi to Mr. G. rekao, da nema Kristalizacije Bića. A možete sjediti u kafani, osmatrajući tijela na šipci koja se njišu uz hipnotičku muziku za uši i omogućiti Kristalizaciju Bića.
Naravno, Učenja imaju pojašnjenja za to. Davaju razne ideje, moranja, pravila i slično kako bi čovjek “napredovao” na Stazi, kako bi se izgradio. No, nekome ko je Razumio, ko je Shvatio o čemu se radi, više to ne daje nikakvu satisfakciju, niti je traži unutar Učenja. On je shvatio da je Stanje ono što omogućuje Napredak ili Kristalizaciju Bića.
Jasno je da ne mogu i ne smijem da pričam šta sve iza ovog postoji, ne zato što je to tajno učenje, već zato što znam kakav Um može ovo da pročita i kako može da reaguje na to, ali i ovo je već bilo dovoljno Inteligentnom da shvati princip Unutrašnjeg Napretka i Rada.

Rad na sebi nije ostvarivanje Slike o sebi. To je prije svega Proces unutar Vremena i Prostora čiji je cilj dotaći Razumijevanje Bića izvan Vremena i Prostora. Iako je teško riječima dati Razumijevanje možemo dati pojašnjenje Procesa i šta ova kontradiktorna Istina znači.
Biće se pomoću određenih, da to nazovemo Sila, Manifestuje na nižim ravnima te putem djelovanja Više Ravni ili Višeg Tijela djeluje na niže. Na isti način uz pomoć slojeva Uma ono se ispoljava na dio Uma koji ovo može da čita i razumije, tj. dio Uma koji koristimo u svakodnevnom životu.
To je kao niti kod lutki koje pomjeraju skriveni glumci. Manifestacijom Unutrašnje Moći koju nazivamo Moć Ispoljenja, Biće svojim STANJEM djeluje na niže razine, te niže razine Manifestuju određenu unutrašnju zrelost ili Razinu Svijesti Bića, tj. Stanje u kojem se Biće nalazi. Ukoliko je to Stanje niže, nerazvijeno, podložno Avidya Sili ili Sili Uspavanosti ili Sili Inercije ukoliko pričamo o Gunama, ono ima grublje ispoljenje na ovoj razini, ono ne razumije više Istine, ono nije zainteresovano za njih. Ono je vezano, identifikovano, manifestovano u grubljoj razini i ne vidi nikakav Smisao iznad razine sigurnosti, preživljavanja tijela, zadovoljstva, moći nad drugima i slično.
No, ukoliko već pričamo o Biću koje se u nekoj mjeri nalazi u Procesu Pratisaincare ili Razbuđivanja pod djelovanjem Vidya Shaktii, Sile Razbuđivanja ili povratka ka Izvoru ono već počinje da se interesuje za Procese Unutrašnjeg Napretka, Unutrašnjeg Razvoja, usavršavanja. Ono više ne nalazi smisao u ograničenom već teži neograničenom ili onom što nazivamo Istinska Priroda.
To znači da je već postignuta određena Razina Bića ili određeno Stanje Bića koje nije u potpunom mraku, već je primila Svijetlo Svijesti i kreće se procesom Unutrašnjeg Razvoja i Rasta. Naravno, Vremensko-Prostorna Linija odražava više Linije koje se nalaze na Vertikali i sjeku Vremensko-Prostornu Liniju. Tako da tačka ispoljenja određenog Bića i njegovog Stanja biva pomjerana u skladu sa Stanjem i mjenja se dodirna Linija Vertikale i Horizontale Potpunog Ispoljenja Bića i Uma. Slika Krsta je fin prikaz te dodirne Linije, s tim da Linija nerazvijenog Bića se nalazi bliže dnu, dok se Horizontalna Linija Vremena i Prostora razvijenog Bića nalazi više na Liniji Vertikale ili Krst kakvog poznajemo ili kojeg imamo prilike vidjeti.

Na taj način Biće koje je Kristalizovano ili koje je Razvijeno ili koje ima određeno STANJE, tj. ONO je STANJE, ispoljava se na različite načine unutar Linije Vremena i Prostora (Horizontalne Linije). Horizontalna Linija je POSLJEDICA Vertikale Bića ili Stanja u kojem se nalazi Biće. Rad na Biću skoro pa nije moguć sve dok čovjek ne dobije bljeskove Uvida Šta je njegova Istinska Priroda. No, Svjesnost kao način Rada dodiruje Razinu Bića, dodiruje Vertikalnu Liniju ili Stanje u kojem se Biće nalazi. Tako povećanjem Svjesnosti, mjenjanjem STANJA unutar Linije Horizontale mi omogućujemo Unutrašnju Promjenu koja se očituje na Horizontalnoj Liniji Vremena i Prostora. Drugim riječima, promjenili vi svoje poimanje, svoje ideje, koncepte ili šta već, a niste dodirnuli Razinu ili Stanje Bića ništa se neće promjeniti. I dalje ćete biti Uspavani, Hipnotisani, Sugestibilni. Promjena nije u Umu, ili Horizontalnoj Liniji Vremena i Prostora, ona je na Vertikalnoj Liniji STANJA ili BIĆA.

Rad vremenom, nakon određenih početnih upoznavanja, mora biti na razini Bića, a razina Bića je STANJE BIĆA ili drugim riječima BIĆE JE STANJE, a Svijest o Sebi ili Budnost je odbljesak STANJA BIĆA ili Bića. Svjesnost je način koji je određena IMITACIJA Budnosti, ili Stanja, ili Bića. Kako se Svjesnost unosi u posljedicu koja, kao Inercija, nas nosi kroz Horizontalu Vremena i Prostora, dolazi do Unutrašnje Promjene. Promjena nije u mjenjanju posljedice, već u djelovanju na određenoj Razini koja je povezana Stanjem. Mjenjanjem Stanja koja sjeku liniju Uma mjenja se ono što vidimo i definišemo kao Čovjeka.

Naš dan je dan proveden u uspavanosti. Uspavanost je definicija Stanja ili Bića Čovjeka. Znao on u svojoj Uspavanosti cijelu Bhagavad Gitu, ili Bibliju napamet, to ne znači ništa. Niti da je nešto shvatio, niti da je nešto Razumio, niti da se desila Unutrašnja Promjena. No, ukoliko je on sposoban, putem Razumijevanja koje je povezano sa Stanjem ili Vertikalom Bića, promjeniti TRENUTNO ispoljenje sna, zaustaviti ga, djelovati protiv njega, djelovati protiv generalne Sile Inercije ili Tamaha unutar njega samog, te preokrenuti smijer, tj. dovesti Svijest koja će biti Transformator i omogućiti promjenu smijera jer sama Svijest koja se dovodi ne pripada Horizontali Uma, on će dostići Stanje, ili doživjeće Unutrašnju Promjenu.
Naravno, ta Unutrašnja Promjena će biti postepena, baš kako ga ubjeđuje Horizontala Uma, ili Vremena i Prostora. On će, ukoliko ne Razumije, misliti da je to upravo u Vremenu i Prostoru, te da je Vrijeme i Prostor odgovorno za njegovu Unutrašnju Promjenu.
Sve to razumije na taj način jer ne poznaje ni sebe, ni učenje, ni razine ispoljenja, ni biće, niti ima Znanje niti ima Razumijevanje. Stoga je ostavljen na milost i nemilost tumačenja Uma, koji je uvijek ispoljenje Vertikale Bića na nevidljivom planu, i Horizontale Vremena i Prostora na vidljivom planu.

Tačka koja Percepira, te koja se gradi od Stanja i ispoljenja u Vremenu i Prostoru je tačka Susreta Vertikalne Linije Bića i Horizontalne Linije Uma. Ili drugim riječima, tačka susreta Vječnosti i Vremena-Prostora. Vječnost nije vječnost kako je inače zamišljamo, ali mi drugo iskustvo ne možemo imati. Ali možemo imati Znanje o tome.
Dovođenje Vertikale Svijesti ili Stanja u svaki trenutak, ili kako bi to laici i umišljeni spiritualci rekli “sadašnji trenutak”, je trenutak u kojem mi postepeno dovodimo do Unutrašnje Promjene. Ako u trenutke Usnulosti dovedemo Silu koju imitiramo sa Svjesnošću, mi dovodimo određenu Silu ili određeno Stanje koje ima mogućnost Unutrašnje Promjene. Koja mjenja Tok ispoljenja Zraka Stvaranja ili Saincaru u Pratisaincaru, koja mjenja Djelovanje Avidya Shaktii u Vidya Shaktii, koja mjenja cijelu Liniju Vremena u TOM TRENUTKU MANIFESTIRAJUĆI STANJE ili Biće na ovoj razini. Ako je Razumijevanje Istinsko, onda u tom momentu imamo svo znanje koje smo do tada skupili, koje smo naučili i Sobom provjerili. Te se ono očituje TRENUTNO u Vremenu i Prostoru tog trenutka Ispoljenja.

S ovim je povezano mnoštvo Učenja koja nisu dovoljno dobro definisana ili u kojima je došlo do Degradacije samog Znanja i Učenja, tj. Učenje je potpalo pod silaznu putanju, Saincaru, pod Avidyu Shaktii. Ono više nije živo, ono je mrtvo i prenosi mrtva slova koja opet odgovaraju razini ili Stanju Bića onih koji se u njemu nalaze.

Svijet je savršeno uređen. Savršeno davajući Stanje koje Čovjek ima, savršeno reflektujući njegovu Unutrašnjost koja je Uspavana koja je u Stanju Sna. Davajući mu u skladu sa Stanjem ono što doživljava, ono što živi, ono gdje se nalazi. Pa čak i ubjeđenje da je promjena u Vremenu i Prostoru, u zamjeni misli drugim mislima, ubjeđenja sa drugim ubjeđenjem. No, da se razumijemo, sve to može da dovede do Unutrašnje Promjene ukoliko postoji AGENS promjene, tj. mogućnost da na neko vrijeme (opet o Vremenu) dovedemo određeno STANJE u Horizontalnu Liniju Vremena i Prostora. Ali misliti da je ta Linija odgovorna za Unutrašnju Promjenu je dokaz dubokog samozaborava Čovjeka. Ona je samo Manifestacija koja se manifestira u skladu sa Stanjem. Dovođenjem Rada, Ideja Tantre ili nekog drugog Učenja u Horizontalnu Liniju Vremena i Prostora omogućeno je trenutačno mjenjanje Sila koje djeluje u drugom smijeru, njihova izmjena, pojačavanje nekih drugih Sila i Zakona i slično, što onda dovodi to promjene Unutar Čovjeka.

Ostadoh dužan nešto što nisam do kraja pojasnio. No, nije mi ni cilj da napišem do kraja. Previše je ušiju na ovom blogu koji ne trebaju da čuju ono što čak i uspavani smije da čuje. No, moram dodati da Biće nije u Vremenu i Prostoru kao što sam rekao, i da ova inkarnacija koja je ovdje dešava se u bljeskovima koje Biće čak ni ne percepira. Drugim riječima, ono ni ne zna da živi neki život, da je rođeno, da umire i ono niti živi ovaj život, niti se rađa, niti umire. Ali Um i Duša da.
Kada se to Razumije dobija se razumijevanje Reinkarnacije, Vječnog Vraćanja, znanja o Samskarama, Vasanama, Vritijima, Zakonima, Silama, itd.
Čovjek počinje razotkrivati svoju Vječnost. Razotkriva koliko je njegova Priroda Drevna, koliko je Vječna. Pa čak i u trenutku svih inkarnacija koje se za Biće odvijaju u ISTOM MOMENTU, a opet NIJEDNA od njih ne dotiče ga, niti je Ono ograničeno njima. Ali ONE NJIME jesu.

Mnogo je Ideja i dijelova Učenja koja ne mogu biti ispravno razumljena jer u nama nema podloge za njih. Mnogo je riječi Majstora koja se prenose već stoljećima, ali nema nikog ko bi mogao da  Razumije tačno što one znače. Ali isto tako ni oni nisu znali da pojasne Proces kako bi čovjek prešao iz slučaja u Voljnu mogućnost Razvoja i Rada. Oni daju Učenja i ponekim dovoljno otvorenima Prenosi Sile ili Prenos Duha, ali ne i Znanje koje je potrebno da se to samostalno upotrebi. A to je zbog preskočenih koraka unutar Unutrašnjeg Razvoja ili nedovoljnog broja onih između koji mogu da prenesu Učenje.

Znajte, Napredak je u Stanju. Ono omogućuje Unutrašnju Promjenu. Linija Vremena i Prostora je samo njen obljesak, njena Posljedica, ali ne i uzrok.
Svijest koju SADA imate, kao STANJE, i koju manifestujete u Liniji Vremena i Prostora je ono što omogućuje vaš Unutrašnji Napredak i Promjenu. Ne Vrijeme, Ne Prostor. Oni su Posljedica, ne Uzrok Promjene.

Namaskar

Oglasi