Svojevremeno sa imao ideju o nekom “sebi” kojem moram stići nekim kretanjem po zamišljenom Putu. Ideja je bila predivna, imala svoje omamljujuće efekte kojima sam omamljivao svoj Um umišljajući da postoji nešto kao Put ka Sebi. Naravno, sam Put ka Sebi nije nešto odvojeno od onog koji Putuje. Ali Ideje kojima se omamljujemo uvijek su nešto odvojeno od “sebe”, od Putnika. Sviđaju nam se, dajemo im snagu, vjerujemo u njih. Osnažujemo ih umišljajući da ćemo postati nešto što nismo, nešto što bi htjeli da postanemo, različito od onoga što trenutno o sebi pretpostavljamo, drugačije, temeljno drugačije. Na kraju, kada se to “temeljno drugačije” sagleda u čistoti Svijesti razumijemo da je to samo ideja koju smo prihvatili i kojom se hipnotišemo kako ne bi morali da sagledamo svu Lažnost same Ideje da neko jesmo.

Tih dana, kada je u meni svijet postao samo prah i pepeo, kada se srušila Ideja o posebnosti, ali i ideja o “nečem tamo” gdje sam trebao da stignem, u poštanskom sandučiću dočekala me koverta koja me je privukla magnetičnom snagom. Ništa posebno na njoj nije bilo do same koverte. Crna i sa srebrnim slovima napisano moje ime i prezime sa adresom. Okrenuo sam se kako bi vidio da li možda piše i ime pošiljaoca, ali nisam imao te sreće.
Otvorio sam je i u njoj pronašao isti takav, ali malo tanji, papir na kojem je stajalo nekoliko redaka:

“Kada izgubiš ono što nikada nisi ni imao, a ponajmanje bio, dolazi vrijeme preokreta u kojem se suočavaš sa odlukom koja se prirodno nameće. Da li si spreman da prođeš kroz pakao i čistilište kako bi došao do ‘raja’ koji je tvoje Prirodno Stanje?
Ukoliko je Nemir postao akutan, a Mir samo riječ na papiru, adresa koju gledaš je izlaz koji tražiš.”
Stajao sam i gledao u pismo čitajući adresu.
Potpisa nije bilo.

*             *             *

Stajao sam pred vratima na adresi koju sam pročitao i pitao se ko je ovdje lud. No, nisam imao šta izgubiti. Ono što sam bio odavno je sagoreno i oduvano da je ostala samo nema, nejasna Sila u meni koja mi je govorila “Istraj”. Ništa više. Pokucao sam sa masivnom alkom sa glavom tigra koja je visila na vratima. Nakon nekoliko trenutaka vrata su se otvorila i dočekao me je fino uglađen, pravi pravcati, engleski batler koji je nekim slučajem govorio jezikom koji razumijem.

– Izvolite gospodine, gazdarica vas očekuje. – Rekao je ne pomjerajući niti jednu crtu svog lica. Ušao sam unutra u ogromni hodnik i pričekao batlera da zatvori vrata i povede me svojoj “gazdarici”. Prolazeći kraj mene klimnuo mi je glavom i rukom pokazao da ga sljedim. Pošao sam za njim i dalje se pitajući šta mi bi da dođem? Znao sam odgovor, ali nisam bio spreman da ga prihvatim. Tražio sam da me neko razalati, rastavi, da mi neko bude dokaz da je moguće postići ono što Ezoterično znanje govori da je moguće. Imao sam dokaze u sebi, naravno. Nisam bio ni naivan ni glup, ali ti dokazi pokazivali su mi da bez nekog ko je ispred čovjeka, iznad njega, da se usudim tako reći, nije moguće sastaviti ih u smislenu cjelinu koja omogućuje da se dostigne mitološko Oslobođenje od okova kojim sam sam izgrađen.

Ušli smo u nešto što je ličilo na radnu sobu i u desnom uglu sjedila je, okrenutim leđima, neka osoba. Vidio sam joj samo gornji dio glave koji mi je odavao dojam da je to “gazdarica” koju je batler spominjao. Pokazao mi je da sjednem nasuprot nje.
Prišao sam i sjeo. Ispred mene je sjedila famozna “gazdarica” osmijehujući se i gledajući me prodorno u oči.

– Damiane, dobro došao. Drago mi je da smo se upoznali – ne skidajući osmijeh sa lica klimnula je glavom. – Moje ime je Kaliika.
“Gazdarica” je bila žena koja je imala crte lica Indijke pomješane sa još nekim istočnjačkim narodom, ali nisam mogao da ocjenim kojim. Te crte lice bile su nešto što više nikada nisam mogao da zaboravim, ali tamne oče su bile još impresivnije od lica koje ih je okruživalo. Crna haljina kao da je imala namjeru da još više iscrta linije tijela ispred mene, ali ni na jedan način ne pokazjući “bitne” detalje kao što imamo slučaj danas vidjeti na sličnim damama. Sve je bilo prikriveno, ali i naznačeno kao mogućnost, kao pretpostavka koja se krije ispod haljine koju sam u, misaonom magnovenju, poželio da skinem.

– Drago mi je. Vidim da moje ime već znaš otuda ne moram da se predstavljam.
– Slažem se, predstava je ono što nam oboma najmanje treba. Treba nam ono što omogućuje predstave koje igramo. – Namignula je crnim okom pomjerajući se ka meni. – Treba hrabrosti skočiti u sebe, pa makar to bilo doći nekom ko pošalje onakvo pismo.
– Pa nije stvar u tome. Sem računa, pismo nisam dobio godinama. Otuda i znatiželja da se upozna pošiljaoc pisma koji još piše naliv perom sa srebrnom tintom na crnom papiru. – Dodao sam šaljivo.
– Vjerujem da je tako. A vjerujem da je još nešto u pismu bilo, što je promućurnog Damiana, poznatog u svijetu uništavanja autoriteta natjeralo da obuče svoje fino odjelo i zaputi se na adresu koja je u pismu stajala?
– Bilo je. Mogu reći više znatiželja ko se igra riječima koji mogu da unište svijet koji poznajemo? Ko iza njih stoji tako smjelo tvrdeći da može nekog provesti kroz kapije “pakla i raja”?
– Zadovoljan viđenim?
– Za sada.
– Da, Damian nikada nije mogao odoljeti ljepo upakovanom ženskom tijelu, iako i nije bilo naivan da mu se prepusti bez unutrašnje jasnoće i svijesti. Što je davalo drugačiji ukus od ukusa koji ostali imaju. Zašto?
– Prosto je. Tu nema nikakve mudrosti. Mogu to izreći riječima da se prepustiš najdubljem porivu koji većinu može otjerati u “pakao”, a nekolicinu u “raj” ukoliko znaju kako da tome priđu.
– Pjesnički rečeno. – Dodala je. – No, ipak tačno.

Sjedili smo nekoliko trenutaka posmatrajući jedno drugo prostim gledanjem u oči. Osjećao sam, više nego vidio, da se nešto krije iza tih tamnih očiju, koje bez treptanja gledaju u srž onog što jesam. Znao sam, iz dosadašnjeg iskustva, da je krije i da mi ne pokazuje Srž same Sebe. To je bila Budna Žena. To je bilo očigledno, ali tu je bilo još nešto. Srž same Budnosti nisam mogao vidjeti, jer se skrivao iza vela koji je ispred sebe držala i koji je propuštao samo Stanje koje i sam imam i mogu da Budem. Dalje nisam mogao.

Naslonio sam se na naslon posmatrajući batlera koji je donosio piće. Stavio ga je na stolić između nas i na njemu, u čaši, prepoznah smaragdno zelenu tečnost koju sam obožavao.

– Ah, stil je stil. “Upoznaj svog ‘neprijatelja'”. – Dodao sam šaljivo.
– Naravno. Kada nekog želiš ugostiti upoznaj šta ga čini, šta voli, ugodi mu.
– A nakon ugađanja? Šta onda?
– Onda ide ono zbog čega si želio da ga upoznaš ili još bolje, zbog čega je on želio tebe da upozna.
– Zar je on želio da tebe upozna?
– Sve zavisi što je to što smatraš pod riječju “želio”? – Namignula je. – Ako je “želio” zbog toga da bi vidio ko se šali na njegov račun, onda od upoznavanja nema ništa. Ali, ako je “želio” zato što je osjetio omamljiv miris koji se javlja iz riječi koje nose nepoznato, koje pogađaju srž, onda je “želio” postigao cilj.
– A koji je bio?
– Dotaknuti Srž samog Sebe kada sve što si imao izgubiš, odbaciš i nasmiješ se tom gubitku nemajući više šta izgubiti.
– Sem možda samog sebe, zar ne?
– Sem možda toga. Ukoliko je “toga” uopšte ikada i bilo.

Fina igra riječima. Znala je ono što volim. Moć neizvjesnosti igre riječima i djelima koja više skriva no otkriva, koja daje neodređen miris Razaranja poznatog i Razotkrivanja Nepoznatog.

– Po tebi, što je to što je karakteristika Puta ka Sebi? – odlučih da uputim jednu strelicu da vidim što se to krije iza tih radoznalih i začuđujućih očiju.
– Karakteristika? Hm. Kojem Sebi?
– Figurativno govoreći, naravno.
– Ah, da. Zaboravih na trenutak igru figurativnosti u pojavnosti Nepoznatog. Srž Puta ka Sebi je upravo sama Srž Sebe koji putuje ka Sebi. – Nasmijala se glasnije na ovo što je rekla. Nisam ni sam izdržao, iako je ono što je izrekla upravo bilo to što i jeste tako. – Kada Putnik Putuje on se već nalazi na Cilju Putovanja, Samom Sebi. Stoga, gdje bi to on želio Putovati?
– Očigledno je da on to ne zna čim putuje.
– Vjerovatno.
– A može biti i suprotno. Može putovati Puta radi.
– Što ga onda dovodi o ćorsokak sem ukoliko nije jasan u onom što radi.
– A jasnoća je u tome da igra igru putovanja sa samim sobom možda preozbiljno, možda preopterećeno, ili možda da zadovolji Vječnog Sudca koji traži Dva dinara kako bi ga propustio da pređe rijeku Samozaborava.
– Moguće. Ali šta su ta Dva Dinara koja mora da plati Čamdžiji kako bi ga prevezao i doveo na drugu stranu rijeke?
– Pa Čamdžiji ide samo jedan dinar, a Vječnom Sudcu koji stoji na kapiji sa druge strane mora dati drugi dinar. Prvi Dinar je Žrtvovanje Uma ili Ličnosti kako bi ti to rekao, a Drugi Dinar je žrtvovanje Ograničenog Sopstva ili onog što ti sada treba da platiš. Prvi si platio i Čamdžija te je doveo na prag s druge strane. Sada moraš platiti Drugi Dinar. Pitanje je da li si spreman da se odrekneš Dinara koji ti je davao sigurnost, bio temelj kojim si izgradio cijeli Put od obale do obale ne gubeći iz vida iluziju same rijeke?
– To je pitanje ne od jednog Dinara, već od Milion Dinara.
– Na koje ne može da odgovori niko do ti sam i to Sobom. – Naslonila se na naslon i intezivno me posmatrala. Da li je ona bila taj Sudac kojem sam morao platiti posljednji Dinar koji mi je garantovao temelj, koji mi je bio oslonac, koji me je držao u Budnosti? – Zapamti, tvojim riječima rečeno, Put je oduvijek vodio ničem drugom do onom koji Putuje. Ali kada dođeš ispred druge obale i zakoračiš na njeno tlo, Sudac neće predugo čekati. No, najveći problem u tome što je predio iza tebe počeo da nestaje i nemaš kamo da se vratiš, sem da produžiš dalje. Ali, šta ako je kao i predio iza tebe, i predio ispred tebe samo još jedna iluzija kojoj si TI dao važnost, a koji u stvari ne postoji?
– Da. Šta “ako”? – Klimnuh glavom gledajući ispred sebe.

Prošle su godine u mom Radu na Sebi. Godine koje su nosile suočavanja sa svim iluzijama o sebi, svojoj posebnosti ili posebnosti svijeta u kojem se nalazim. Srušio sam svaki dio njega sve dok od toga nije ostalo samo duboko osjećanje samog Sebe kao jedine Stvarnosti koja Jeste. Ali negdje duboko osjećao sam da Put tek treba da počne.

– Da Damiane. “Put” tek treba da počne. Ja nisam Sudac kako misliš. Niti sam neki umišljeni Čuvar nekog praga. Ja sam sama Stvarnost personifikovana ispred tebe u obliku koji vidiš i kroz koju moraš da prođeš ukoliko hoćeš da spoznaš Vrhunsku Tajnu koju već znaš. Ali ne smiješ da pogledaš. Ja sam posljednja prepreka. Ja sam Pitis Sofija. Ja sam Majka Univerzuma. Ja sam tajni Zvuk Stvaranja, Mantra Postojanja. Ja sam na kraju TI koji sebe tražiš. – Veo sa očiju je pao i u tamnom oku, u njegovoj dubini stajala je Praznina koja je bila Svjesna. Praznina koja je bila nepregledna i tražila posljednju Žrtvu. Mene samog. Znao sam da sam to ja, znao sam da između toga što vidim i mene nema nikakve razlike i da je to ono kamo sam se zaputio. Putem putio.  – Znaš kako ti je bivši Majstor jednom rekao, “postoji samo ograničen broj šansi da se potpuno Oslobodiš”. A ja bih dodala da je ovo posljednja.
– Sem Sebe, šta mogu da izgubim?
– Nije vrijeme da se cjenjkamo Damiane. Vrijeme je da se odlučimo krenuti ka Tome u potpunosti ili izgubiti sve. Imaš mogućnost koju većina nema. Ali sada moraš igrati na Sve ili Ništa. Nisam ovdje da bih ti dijelila savjete kao što se djele početnicima, kao što se pripremaju uzaludni. Ovdje sam da omogućim da prođeš Kapiju iza Vremena i Prostora, iza bilo kakvog Smisla koji trenutno tražiš. Vjeruj moraćemo proći sve. Od početka do kraja. Jer temelj mora da se sruši.
– Kakav temelj?
– Iluzija da si ti ti. Posljednja opna koja omogućuje tvoje postojanje odvojeno od Postojanja Apsoluta, tj. onog što ti vidiš kao Apsolut, da budem precizna. Ta posljednja Opna je Biće koje jesi. Ono mora biti Uništeno.
– Ono što je jedino ostalo kao Ja Jesam mora da bude uništeno?
– Da, jer to još uvijek nije tvoja Istinska Priroda. To je samo Kap koja još uvijek želi da bude Kap a zaputila se ka Okeanu Postojanja. Ona mora biti uništena kako bi se Okean Postojanja ispoljio kroz iluziju Kapi ili Iluziju Ja Jesam.
– A koja je tvoja svrha u tome svemu?
– Prosta je. Moja svrha je da te uništim. To je i moje ime. A i moja Priroda. Ja sam Smrt i Razaranje svega što nije Istinsko. A na kraju Ja sam i Samo Istinsko koje na kraju ostaje. Pitanje od Milion Dolara jeste: Jesi li spreman preći posljednju granicu koja traži tvoje Postojanje kao Cijenu ili Žrtvu koju moraš da platiš? Razmisli. Put iza tebe, kao i Svijet Iluzije, nestaje. Put ispred tebe, kao i Svijet Istinskog, je Iluzija u kojoj misliš da ćeš se ti Sjediniti sa Nečim ili Nekim. Oboje je izgrađeno od svijeta Sna, svijeta šarenih kapi koje čine Iluzorni Okean. Stvarnost nema veze sa Okeanom. To je pojašnjenje onima koji samo traže novu Iluziju, ali ne i Stvarnost.

Sjedio sam ispred Žene koja je bila samo Forma i Oblik ispred mene, a iza tih Očiju Forme i Tijela Oblika stajalo je nešto što nadzirem, ali ne razumijem. Pitanje koje je postavila nije novo. Pitao sam ga nemalo puta u suočavanju sa svakim stepenikom Unutrašnjeg Razvoja i uvijek nalazio Odgovor koji je činio prestanak prethodne Iluzije. Sada, više nema ni sljedeće Iluzije u koju bih mogao vjerovati ili ka kojoj bih mogao ići.

– Moje Postojanje je tvoje. – Rekao sam kratko i tiho podižući pogled ka Očima koje više nisu bile na svom mjestu. Ispred mene je stajala Crna Rupa koja me je uvlačila snagom protiv koje ne mogu da se oduprem. Koja je svaki atom mene uništavala i uvlačila u sebe čineći da izgubim svaki djelić Svijesti koju sam o Sebi imao. Ništavilo koje je cijeli moj svijet pretvorio u Ništa. To više nije bilo Prah ili Pepeo nečeg što je nekada bilo. To je bilo Ništa što je sanjalo Mentalni San o Nečemu.

Udah je bio silovit, ali sva silovitost Udaha, nestala je u momentu Krika koji se izašao izdahom. Momentu potpunog Uništenja svega što je nekada imalo iluziju da je Živjelo, da je Postojalo, da je bilo Nešto. A sam Krik izgubio se u Vakumu Ne-Postojanja kao da ga nikada nije ni bilo. Nije ostalo ništa što bi opisalo Ništa koje se desilo, Vakum Ne-Postojanja koji je isisao i zadnju prepreku koja je postojala između Postojanja i Ne-Postojanja.

*             *             *

Sjedio sam ispred Nje ogoljen i prazan, ali ta praznoća nije bila Prazna. Bila je ispunjena Krikom koji je odzvanjao prostorijom. Smrću koja je uništavala svaki aspekt ispred sebe koji nije bio u skladu sa njom.
Tantrici to nazivaju imenom Mahakaala.

Lice Mahakaale niko nikada nije vidio. A nije ga vidio jer On nema lice. On nema ni Formu ni Oblik. On je sve ono što nikada ne bi ni pomislili da jeste. Sama Suština Razaranja Vremena i Prostora koja je Suština onog koji se drznuo pogledati Ga u Oči koje nikada nisu ni bile na njemu.

– A možemo to nazvati i MahaKalii, dragi Damiane. Sve zavisi od toga što ti se više sviđa.

Svaki atom mene je drhtao. Ne, pogrešno. Vrištao je. Nisam osjećao neko tijelo koje sjedi u nečemu, već masu Vriska koje je sjedilo na drugom Vrisku. A ispred mene je bila Suština Vriska.

– Ne boj se. Samo se prepusti – namrgodila je oči. – Nemoj se ni prepustiti, samo pusti. Smiriće se samo od sebe.
– Šta.. šta .. je to bilo.. ???
– To je bila Sudbina koja te čeka. Samo njen bljesak u oku Neizvjesnosti. Ništa više. Moj dar tebi da shvatiš šta je ispred tebe. Ne KO, već ŠTA. O ovim prostorima nema više NIKOG ko bi bio KO. Već NIŠTA što je izraženo riječju “ŠTA”. – Lice koje je dobijalo formu moje ljepe domaćice zračilo je osmijehom, ali i NIČIM iza tog osmjeha. – Sada da te ponovo upitam: Jesi li spreman preći posljednju granicu koja traži tvoje Postojanje kao Cijenu ili Žrtvu koju moraš da platiš?
– Ne … Nisam spreman. – odgovorih jedva izuštivši i jednu riječ
– Jasno. Da si rekao suprotno uništila bih te u trenutku…  – nasmijala se gledajući me u oči, pomalo razočarano dok je izgovarala te riječi.
– … ali, dozvoli da završim – rekao sam drhtavim vrištećim glasom – KADA KREĆEMO????

Svijet je nestao. Ja sam Nestao. Ona je Nestala. Sve što je ostalo je bilo samo mjehur sjećanja da je išta nekada bilo. Kapije Pakla su se otvorile i zagrlile posljednji Vrisak koji sam uputio kao pokušaj sjećanja da sam nekada Bio.

*             *             *

“Kada kreneš na posljednji Put koji vodi onom čemu nikada nisi ni namjeravo da ideš, zaboravi na Cjenkanje sa uzrokom svog Postojanja. I pripremi se na uništavanje svega što znaš i poznaješ bez nade da će nešto da iza toga ostane.” – MahaKalii

Oglasi