Kada o sebi razmišljamo, razmišljamo u smislu određene Osobnosti ili Ličnosti. Iako bih najrađe ove dvije riječi podjelio u skladu sa određenim značenjima ipak su one prihvaćene na jedan određen način, stoga ću koristiti obje u skladu sa temom.
                Ličnost je ono što se u nama izgrađuje od samog rođenja, iako to nije primjetno u nekim ranijim mjesecima, kasnije počinje da igra važnu ulogu u našem odrastanju. Ličnost je određena Maska, da to tako kažem, koja prekriva Suštinu ili Esenciju koja je rođena u tijelu koje imamo. Ona prekriva naše Istinsko, usmjeravajući našu pažnju samo na nju, te tako vremenom okoštava i preuzima Aktivnu ulogu u našem životu.
                U Psihologiji, Ličnost se definiše kao “jedinstvena organizacija osobina koja se formira uzajamnim međudjelovanjem individue i okoline i određuje opšti, za individuu, karakterističan način ponašanja”.
                Drugim riječima Ličnost je skup Osobina, Mehanizama, Ubjeđenja, Ideja, uticaja okoline i uticaja određenih Sila i Zakona koji se manifestuju na određen način u svakoj Individui.
                Ovdje riječ “Individua” koristim uslovno, jer je često koristimo u našem jeziku, iako “Individualnost” znači Cjelovitost Bića, čovjeka koji je potpuno Integrisan i koji je Jedno. U našem slučaju nepreciznog jezika, mi tu riječ koristimo u smislu da na jedan objedinjavajući način iskažemo da se pod tim misli na skup Ličnosti, njenog emotivnog, intelektualnog i fizičkog života u odnosu na sredinu oko nas. No, pod tom riječju podrazumijevamo ono što nam Rad govori da u stvari čovjek nema. A to je Jedinstvenost, jedno Ja, Volju i slično.
                Trenjem okoline i dijeteta u njemu se stvara jedan neprirodni entitet koji nešto voli a nešto ne voli, kojem se nešto sviđa a nešto mu se ne sviđa, tj. stvara se ono što polako uviđamo kao stvaranje Ličnosti, njegove Osobnosti i Karakteristika koje ima. Iako su mnoge Karakteristike određene samim rođenjem, prenosom Uzročnosti iz prošlih života, ali i određenim karakteristikama roditelja i okoline koja je ugrađena u karakteristike roditelja, mi možemo steći i neke dijelove koji nam nisu, da to tako kažem, predodređene Esencijom. Tj. ne nalaze se u “memoriji” koju Esencija nosi sa sobom i na osnovu koje odabire mjesto, roditelje, sredinu u kojoj će da se rodi kao ljudsko biće.
                Taj Entitet koji nazivamo Ličnost će se vremenom razvijati u određenom pravcu koji je određen svim onim karakteristikama vremena i prostora u kojem se nalazimo, karakteristikama roditelja i okoline, ali i onim što nosimo sa sobom, što je u nas ugrađeno, ako uzmemo da smo mi mnogo više od samog fizičkog tijela.
                S druge strane, vremenom u nama nastaje jedna kancerogena masa koja odgovara socijalnom uslovljavanju u koje ulazimo bez svoje volje, koja je potpuno neprirodna i koju stječemo zato što odrastanjem ulazimo sve više u Uspavanost koja je podržana od okoline, a koja bi se mogla izraziti riječima Sugestibilnost i Hipnotisanost.
                Ta kancerogena masa unutar Ličnosti naziva se Lažna Ličnost. Ona je sve ono što bi okolina htjela da mi jesmo, ono što dobrovoljno prihvatamo kako bismo preživjeli u okolini u kojoj se nalazimo. Lažna Ličnost je ono što je suprotno nama, ona je ono pogrešno u nama s čim smo poistovjećeni, određena Slika koju imamo o sebi. Ta Slika se gradi trenjem između nas i okoline i onom što okolina prihvata i onim što mi prihvatamo kao stvarno jer se vodimo potrebom da budemo prihvaćeni, da budemo voljeni, da odgovaramo onom što većina ima i onom što odgovara većini oko nas.
                Lažna Ličnost je izmišljena Slika koju imamo o sebi i u koju ulažemo snagu, vrijeme, vrijednost. Nju prihvatamo kao sebe same i pokušavamo da je tokom cijelog života održimo živom. Ona se ne može mjenjati, ona je statična i sastoji se od Ideja u koje smo sebe ubjedili.
                Često puta možemo vidjeti neke dijelove Lažne Ličnosti ili čuti kako ona priča iz nekog čovjeka, rijeđe iz nas samih. Kada čovjek kaže da je on takav kakav jeste, da ne može da se mjenja, da je kasno da uči, kada ispoljava određenu sliku koju ima o sebi iako ta slika nije stvarna i nema nikakvu vrijednost, kada nameće sliku o sebi drugima i insistira da je prihvatimo kao stvarnu sve to je Lažna Ličnost koja progovara iz njega.
                Ovdje ne spominjem lične uvide u Lažnu Ličnost jer to zahtjeva već ozbiljno poznavanje sebe, onog što pod sobom mislimo i prihvatamo, jer uvidjeti kada je kod nas više zastupljena Lažna Ličnost a kada osnovna Ličnost je jako teško bez intenzivnog Rada i Posmatranja.
                No, mogu reći da je sve što je u nama zamišljeno, umišljeno, izgrađeno pod određenim mišljenjem, stavovima, idejama koje nisu naše već prihvaćene i uzete “zdravo za gotovo” jer nam se tako sviđa i sviđa nam se da mi imamo te “stvari” za koje mislimo da imamo, sve one pripadaju Lažnom u nama.
                Imaginarna osjećanja, misli, ideje, slike, sve to je Lažno u nama i pripada Lažnoj Ličnosti. Zbog toga moramo da se posmatramo. No u početku je veoma teško razdvojiti Lažno od Istinskog, zbog toga Rad prilazi tome na jedan specifičan način koji kaže da moramo u sebi uzeti sve kao Lažno i onda sistemom eliminacije, proučavanja, posmatranja uvidjeti što je Lažno a što je Istinsko.
                Kada pokušavamo da život, a samim tim i Rad učinimo lakšim upravo na djelu imamo Lažnu Ličnost koja pokušava da i život i Rad prilagodi sebi i da radi sa imaginarnim a ne stvarnim. Ona je kombinacija laži, osobina, malih “ja” tj. mehanizama od kojih nemamo nikakve stvarne koristi ni u životu a ponajmanje u Radu. Ona sebi pripisuje sve zasluge ali s druge strane sve što je krenulo loše, sve što nije bilo u određenom planu ona odbacuje od sebe i pripisuje određenom slučaju, drugim ljudima, lošom srećom, lošom sudbinom, karmom i slično.
                Jedna od osnova Lažne Ličnosti je Sugestibilnost ali i Samo-Hipnotisanost. Ona je podložna Sugestijama koje prima oko sebe u smislu da postane bolja, savršenija, da postane iznimka, da je bolja od drugih ili da se na neki umjetan i lažan način prilagodi određenim uslovima života ili mišljenjima drugih ili okoline. S druge strane sama sebe Hipnotiše onim što o sebi misli, svim idejama koje o sebi ima i koje gradi projektujući ih na okolinu i ljude i u povratku sebe osnažuje.
                Imaginacija, Identifikacije, Slike o sebi, ideje koje imamo o svijetu i drugima zasnovane na krutim stavovima, ubjeđenjima i slično pripadaju Lažnoj Ličnosti. Ona ne može da postoji ako u nama nema Identifikacije sa određenim Slikama i Idejama, ili Stavovima i Konceptima o svemu i svačemu. Stoga kada god smo Identifikovani možemo sa sigurnošću znati da je na djelovanju Lažna Ličnost.
                Ona može da imitira Rad, da bude Spiritualna, Religiozna i vjerujem da ste svi uvidjeli nemalo puta, naravno kod drugih ljudi, kako su oni lažni u onom što rade, i svom vjerovanju, glumljenju razumijevanja, glumljenju vrlina, glumljenju blaženstva, unutrašnjeg mira ili tome slično. Najgori oblik Lažne Ličnosti koji nam se može desiti jeste kada ona počne da glumi Napor Rada ili Spiritualnosti ili Religioznosti. Ako se to ne prepozna na vrijeme sav tzv. Napor će otići u Kristalizaciju Lažne Ličnosti a ne na Kristalizaciju Bića.
                No, radi boljeg i jednostavnijeg snalaženja, radi boljeg razumijevanja Rada i pristupa njemu, koristiću povremeno ovaj izraz “Lažna Ličnost” iako je najbolje shvatiti da je Lažna Ličnost i Ličnost, skoro, jedno te isto.
                U smislu Rada čovjek mora da se bori protiv Ličnosti i da je učini Pasivnom, ne Aktivnom kakav je trenutni slučaj. Biće ne može da se Kristališe ukoliko je Ličnost Aktivna i ukoliko ona preuzima, da tako kažem, sve ono što treba preuzeti Biće.
                Kada se dijete rodi u njemu je Aktivna Suština, tj. Esencija s kojom dolazi na ovaj svijet. Vremenom ta Esencija biva okružena Ličnošću i samim tim ona gubi Uticaj koji ima na život oko nas i taj Uticaj preuzima Ličnost. Vremenom u nama ne ostaje skoro ništa sem Ličnosti, tog Entiteta koji smo izgradili i pošto se nalazimo u svijetu koji na prvo mjesto stavlja Ličnost, Esencija u nama počinje da “umire”. Tj. da tako kažem, ona postaje Uspavana i vremenom nestaje.
                U raznim ubjeđenjima i idejama koje kruže često se može čuti kako se govori da je čovjek Besmrtan, da ima ono što naziva Bićem, da posjeduje samim tim i Volju i Snagu da Djeluje. Ali sve to, ako ozbiljno osmotrimo, ne postoji i zasniva se na Lažnim Ubjeđenjima i Lažnoj Ličnosti.
                Ta Ubjeđenja nam pomažu da preživimo Život koji se ispoljava, ali s druge strane upravo omogućuju životu da nas iskoristi i vodi u određenom pravcu koji je samo njemu znan. Ukoliko unutar nas ne postoji ništa što je Život, ništa što može da preuzme Aktivnu ulogu, nemamo mogućnost da se izvučemo iz niza štetnog djelovanja Uticaja koji dolaze iz Evolutivnih Zraka Stvaranja[1]. Ličnost i Lažna Ličnost pripadaju jako lošoj vrsti Uticaja od koje mi kao ljudi nemamo nikakve koristi i koja nas iskorištava za svoju svrhu.
                Rad kaže da ako mi ne umijemo da budemo korisni sebi i drugima onda ćemo biti korisni onom što Univerzum smatra korisnim. A to je produžetak samog Evolutivnog Zraka. U stvari, Rad je jedna vrsta suprotstavljanja tom Mehaničkom Evolutivnom razvoju koji nas vodi u određenom pravcu. I bilo bi mnogo ispravnije reći da je Rad u stvari Rad na Involuciji, a ne na Evoluciji. Ali zbog ustaljenosti pogrešnog mišljenja i izražavanja taj izraz je prilagođen opštoj upotrebi. Kasnije u Radu se insistira na preciznoj upotrebi Riječi i Imenovanja i tada koristimo izraz Involutivni Razvoj, tj. Razvoj ka Izvoru, ili u skladu sa Apsolutom.
                Čest slučaj koji imamo prilike da vidimo u Spiritualnosti jeste da se govori kako se Ego mora uništiti, kako moramo da ubijemo Ego. Pod tim izrazom mnogi, koji misle da znaju, misle da je riječ o jednom dijelu nas samih koji bih mogao nazvati Lažnom Ličnošću ili dijelom ličnosti koji je sebičan, usmjeren samo na sebe, tašt, sujetan tj. dio u nama koji sebi pridaje preveliku važnost u smislu Unutrašnjeg Uvažavanja ili Konsideracije. No, nije samo taj dio tzv. Ego. Pod tim izrazom možemo posmatrati sve ono što smo stekli na neki način, ono što je u nama Lažno, ono što se pretvara, laže, ono s čim smo Identifikovani.
                Iako sama riječ Ego označava Jedno Ja, mi nemamo nikakav Ego, kako se to misli u Spiritualnim vodama, tako da i nemamo šta da uništimo ili ubijemo. Ideja Ega je samo Ideja kojom se spiritualna djeca igraju mačke i miša, i koja je zamjena za ideju Đavola[2] koja se pominje u Religiji i koja je potpuno pogrešno prikazana i uzeta.
                Na isti način Spiritualnost je preuzela Ideju Ega i služi joj upravo onome čemu Đavo služi u Religioznosti, a to je zastrašivanje, ispiranje mozga, ubjeđivanje, optuživanje “nečeg tamo” što djeluje na nas i slično.
                U Radu se jako brzo uvidi kako mi nemamo Ego, već imamo mala “ja”, Egoiće koji su udruženi u određene Grupacije “ja”. No, to nije Ego u stvarnom slučaju. Imati Ego znači biti na visokom stadiju u Radu. Individualno ili Istinsko Ja je u stvari ono što je pogrešno uzeto i predstavljeno Egom. Neki Istinsko Ja zovu još Istinskim Sopstvom, a Ličnost Lažnim Sopstvom. Sve to su samo različiti jezici koji se koriste i izvor su stalnih sukoba i dubljeg nerazumijevanja.
                Kada bi nekim slučajem Ego mogao da se uništi, čovjek bi bio u ludnici. Jer u njemu više ne bi bilo nikakve zaštite, niti bi mogao da učestvuje u svakodnevnom životu na način kakav je potreban.
                U Radu nije stvar u uništavanju već u Transformaciji. Što je sasvim drugačiji pristup od onoga koji tzv. Spiritualnost ima u većini slučajeva. Ličnost se mora Transformisati. Određene Podličnosti ili Grupacije malih “ja” moraju da se Transformišu u Posmatračko Ja ili kasnije u Istinsko Ja. Dok neki drugi dijelovi, tj. mala “ja” moraju da se unište.
                No, bilo kakvo nasilno uništavanje koje se ne bazira na Razumijevanju jeste pogrešno i ne vodi bilo kakvoj korisnosti u smislu Rada. Glavna Sila koja služi Transformaciji jeste upravo Razumijevanje. Ne sljepo sljeđenje, ponavljanje, prihvatanje onog što nam se sviđa ili uništavanje onog što ne odgovara Slici koju imamo.
                Moramo shvatiti da kao i sve ostalo, i Rad, a ponajmanje Spiritualnost nisu lišeni Lažnosti i da ukoliko nismo dovoljno obazrivi uskoro ćemo sebe pokvariti više nego što je to bio slučaj prije Rada.
                Zato se u Radu kaže da kada čovjek uđe u Rad mora da zaboravi sve što je do sada naučio. Upravo jer sve što je naučio kroz život, ili Religiju ili Spiritualnost ima pogrešne osnove. Iako znam da postoje iznimke, ne možemo znati što je pogrešno a što je istinito sve dok sa tim Svjesno  ne krenemo da radimo. Rad je Svijestan Napor.
                S druge strane Ličnost nas čuva od određenih uticaja koji stalno djeluju na nas iz Univerzuma, ali i sa planete na kojoj se nalazimo i od strane okoline u kojoj živimo. Taj Uticaj može biti pod određenim Zakonima koji dolaze iz Univerzuma u skladu sa Kosmičkim Ciljem tj. Zrakom Stvaranja, ali on isto tako može doći od silnih zakona koje smo mi sami donijeli, od uticaja drugih ljudi, okoline i situacija.
                S te strane Ličnost, sve dok čovjek u sebi nije izgradio Svjesni Centar, ili Kristalizovao Biće, ima svoju svrhu. No, uprkos mišljenju koje je zastupljeno u Spiritualnosti, Ličnost nastavlja da nam služi i nakon Kristalizacije Bića.
                Stvar je u tome što smo neke stvari proglasili takvim kakve jesu, kao npr. da je Ličnost pogrešna, da je ona nešto što mi jesmo, da je to nešto Lično, u smislu, mi sami, naše.
                Kada čovjek počne uviđati kako stvari zapravo stoje, kada počne uviđati Zakone koji djeluju i koje Rad pominje, kada se u njemu dese proboji u Treće Stanje Svijesti tada on počinje uviđati što je to stvarno Ličnost, šta to znači, kako se i od čega gradi i što stvarno znači Ličnost. Tada Uviđa da ono što smo mislili do tada nije stvarno i da nema nikakvu stvarnu osnovu. I da ta famozna Ličnost nije ništa Lično, nismo mi sami.
                Iako se često puta čuje u Spiritualnim i Ezoteričnim Učenjima kako mi nismo to što percepiramo, bilo spoljašnje bilo unutrašnje, to se ne razumije na pravi način sve dok se Praktično ne suočimo sa tim. Kada se u nekim momentima izdvojimo od Ličnosti, kada ona smanji Uticaj nad nama ili kada Biće pojača svoj Uticaj tada Uviđamo što je to Ličnost i ona počinje da slabi. Ona ne nestaje, tj. ne umire u smislu da će zauvijek nestati, već njen uticaj na nas slabi, tj. slabi u odnosu na Istinsko Ja. Tada kažemo da je Ličnost postala Pasivna a Biće Aktivno, tj. kažemo da taj čovjek jeste Individua u punom smislu te riječi.
                U skladu sa Radom, sve što u nama postoji i što smatramo sobom jeste Ličnost. Misli, Emocije, Fizičke reakcije, ideje, asocijacije, itd. sve pripada Ličnosti i sve moramo Posmatrati. Ne možemo nešto promjeniti ukoliko ne vidimo što je to, ukoliko ne vidimo od čega se gradi, na kojoj osnovi postoji. Zato je osnova Rada Posmatranje Sebe.
                Posmatranje omogućuje Uvide u dijelove Ličnosti koje imamo, dijelove koji su u nama jači od drugih, ili dijelove koji su protiv našeg Unutrašnjeg Samorazvoja, omogućuje Uviđanje da ono što vidimo nismo mi, jer mi smo Onaj koji Vidi.
                S tim dobijamo mogućnost da Transformišemo Ličnost, da iskoristimo ono što ona dobija, što zadržava kao opna i ne dopušta Biću da se razvije. Kasnije ćemo vidjeti od čega se Ličnost gradi u smislu određene vrste Energije koja mora da se Transformiše i svrha Rada je upravo u toj Transformaciji koju Aktivna Ličnost onemogućava. Transformisana Ličnost, da to tako kažem, postaje prijatelj i saveznik na Stazi i služi Gospodaru. Gospodar je Istinsko Ja.
                Kako proučavamo Laganje, Identifikaciju, Pridavanje Značaja, Slike o sebi, Koncepte, Stavove, Mehaničnost sve vrste, Negativne Emocije i Raspoloženja, unutrašnju neravnotežu i posljedice koje nastaju iz toga mi u stvari proučavamo Ličnost i lance kojima nas drži i crpi nam Energiju.
                No, bilo bi pogrešno reći da mi moramo uništiti Ličnost. Prije bih mogao reći da mi moramo izgraditi mnogo savršeniju Ličnost, Ličnost oslobođenu štetnih dijelova od kojih nemamo nikakvu korist i Ličnost u kojoj je izgrađeno ono što nam koristi, tj. koristi našoj Unutrašnjoj Evoluciji.
                Ličnost je potrebna za naš Unutrašnji Razvoj, što zbog toga što nam omogućava da Učimo, da možemo da shvatamo Informacije, Ideje koje nam Rad daje, ili da kombinujemo određene Ideje, da upoređujemo materijal, da kreiramo nešto mnogo kreativnije od onog što trenutno imamo, također i zbog jednog drugog dijela o kojem Spiritualnost i Religija ništa ne govore na direktan način, već na Indirektan način, a i to je počesto nerazumljivo i dosta zanemareno u većini Učenja. Riječ je upravo o onom što sam pomenuo, a to je Transformacija. Ličnost se sastoji od određene Kvalitete Energije kojom se hrani i koju prima. Ako je Ličnost kruta, ako je okoštala i ako Aktivna Energija koju ona prima biva zadržana na “opni” koju ona čini. Upravo ta Energija može da se Transformiše u mnogo suptilniju Energiju od one koju Ličnost iskorištava za svoj rad, ali samim tim i sama Ličnost dobija mnogo kvalitetniju Energiju što joj omoguće mnogo bolji i kvalitetniji rad od onog kakav je trenutno.
                Pomoću te Transformacije Biće, da to tako sada kažem, dobija “hranu” koja mu je potrebna za rast. Možda ovo malo čudno izgleda na prvi pogled, ali kasnije kako se budu usvajale Ideje Rada postaće vam jasno o čemu se radi. Isto tako ovo se može reći i na drugi način.
                Čovjek ima mogućnost da razvije Četri Tijela. Svako tijelo, kao i Fizičko, zavisi od određene vrste Hrane koju dobija i kojom se hrani. Naša čula nas ubjeđuju kako je Hrana koju jedemo Materijalna i kako to nije Energija. Ali ako bolje razmislimo Hrana je izgrađena od određenih Energetskih supstanci, kvaliteta koje ima i koje su Energija kao i sve ostalo. Ta Energija se Transformiše u suptilniju Energiju unutar našeg tijela njegovom probavom. Na isti način i Vazduh je određena Energija. Isto tako, Um koji je jedan od Suptilnih organa u nama zavisi od Energije koju prima Hranom i Disanjem. Ali i od Energije koju prima direknim opažanjem, tj. čulima. Ta Energija, da to tako kažem, jeste Utisak ili Impresija. I upravo te Impresije ili Utisci ostaju unutar Ličnosti koja je građena od iste Kvalitete, tj. Energije od koje su građeni Utisci koje primamo.
                Ako je Ličnost kruta, okoštala, ona zadržava tu “hranu” u sebi, svojoj “opni” i ne dopušta joj daljnju Transformaciju ili dopušta jako maloj količini Energije da se Transformiše u suptilniju Energiju koja je potrebna za rad određenih Centara u nama, ali i izgradnju viših Tijela koja postoje i koja nisu u dovoljnoj mjeri razvijena.
                Kada putem Rada mi omogućimo tu Transformaciju, tj. kada Rad u nama započne Transformaciju, on koristi Ličnost i Energiju koju ona prima kako bi transformisao tu grublju Energiju u Suptilniju koja je potrebna Višim Tijelima za njihov razvoj. Na taj način u nama se Kristališu Viša Tijela i preuzimaju Aktivnu ulogu u našem Unutrašnjem Razvoju.
                Kako se Ličnost Transformiše nama se omogućava veći Unutrašnji Razvoj i mi Kristališemo Biće, ili Svijest koja preuzima Aktivnu ulogu u našem životu i koja nam omogućuje daljnju Evoluciju. Tako radeći na upoznavanju Ličnosti, na preprekama koje se pojavljuju, na smanjenju Mehaničnosti, na Negativnim Emocijama i slično, mi u stvari radimo na Biću. A kako bi mogli sve ovo da radimo Ličnost mora biti razvijena do određene mjere. Ukoliko ona nije razvijena mi ne možemo dovoljno kvalitetno Raditi na Sebi.
                Ne smijemo zaboraviti da postoji niz načina Rada. Ovdje pričam o Radu koji zahtjeva Rad na svim nivoima ispoljenja koja u nama postoje. Ne samo jednoobrazan Rad kakav nam je poznat u Religiji i Spiritualnosti, iako i tu ima određenih iznimaka o kojima ćemo kasnije pričati.
                Rad na Sebi traži od čovjeka da sebi pristupi sa svih razina koje ima i koje su mu omogućene. Zbog toga, u Radu, čovjek ne smije zanemariti niti jedan dio bez obzira koliko mu se on činio zanemarivim ili malim. U početku sav Rad je baziran na Posmatranju Sebe, na Uviđanju svoje prirode. Samim tim, Rad u sebi uključuje Ličnost koja je razvijena do određene mjere koja mu omogućava da krene sa Radom. Ako čovjek, kao Um, nije razvijen on ne može da shvati sam Rad, ne može da razumije Informacije koje mu se daju i samim tim onemogućen mu je Rad. Stoga, kako bi Rad bio moguć, ali i kako bi mogao da ga kasnije produbi, on mora da razvija svoju Ličnost, da je učini savršenijom nego što je sada. Savršena Ličnost je pod patronatom Istinskog Ja i služi njegovoj svrsi koju ima u spoljašnjem svijetu i ulozi koju igra.
                Kako upoznajemo Ličnost mi upoznajemo sve ono što se mora mjenjati i Transformisati. Ličnost sadrži i veoma korisne dijelove koji nam pomažu u ličnom Radu, ali i štetne dijelove koji nam onemogućuju isti taj Rad. Da bismo to upoznali moramo da se Posmatramo i Proučavamo.
                Na taj način shvatamo što imamo i možemo da promjenimo ono što nam smeta u našem Unutrašnjem Radu. Ali polako počinjemo da shvatamo što znači Ličnost i koja je njena korisnost u odnosu na Rad.
                Sve u nama što postoji ima svoju korist, ništa nije izgrađeno, niti nam je dato a da nema korist. Samo vremenom i Uspavanošću stvari su zamjenile mjesta i ono što je korisno postalo je zanemareno, a ono što je nekorisno postalo je bitno. Zbog toga je i naša Percepcija izmjenjena, zbog toga smo Identifikovani i Mehanični i ne vidimo svijet i sebe kakvim oni u stvari jesu, već vidimo filtere koji su nam servirani bez našeg pristanka, filteri koji nam onemogućuju da se Razvijamo i Rastemo u skladu sa Istinskom Prirodom. Zbog toga, čovjek mora da prouči Zatvor u kojem se nalazi i da se njega oslobodi.

[1] O Zraku Stvaranja će biti govora kasnije.
[2] Generalni Zakon – Zakon Mehaničkog Evolutivnog Razvoja
Iz Knjige: Esoteric Work
Oglasi